Misterij nestanaka ljudi i susreta s duhovima PARALELNE DIMENZIJE

Ruski znanstvenici vjeruju kako su za susrete s duhovima i tajanstvene nestanke ljudi kriva vrata koja vode u paralelni svijet. Ta vrata se otvaraju na različitim mjestima, uglavnom spontano, dok su na nekim mjestima stalno otvorena i služe kao portali u paralelni svijet. Živimo u trodimenzionalnom svijetu gdje se sve mjeri visinom, širinom i duljinom, no znanstvenici vjeruju da ima više dimenzija, što potvrđuje i teorija struna u modernoj fizici.

Dr. fizike Aleksej Basiljevič vjeruje kako postoji i do 26 dimenzija koje ne možemo vidjeti, a dosad ih nismo mogli potvrditi ni kroz brojne eksperimente. Te dimenzije zapravo vode u paralelni svijet, koji ponekad otvara svoja vrata i nastaju pojave koje ne možemo objasniti zdravom logikom.

Vjeruje se da su to mjesta odakle dolaze NLO-i, duhovi, vilenjaci i ostala jednako čudna i neobjašnjiva stvorenja. U trenutku kad se vrata otvore, tvrde ruski znanstvenici, moguće je otići u taj svijet, što bi moglo objasniti nestanak tisuća ljudi širom svijeta kojima se odjednom izgubio svaki trag.

Kako piše ruska Pravda, postoji velik broj svjedoka koji tvrde da su otputovali u drugi, paralelni svijet. NLO istraživačica Tatjana Faminskaja tvrdi kako je dvaput doživjela teleportaciju u jednoj od zona u blizini Moskve koja bi lako mogla služiti kao portal u paralelni svijet. Kaže da nije osjetila sam proces teleportacije, nego da bi se odjednom našla u drugom okruženju. Ona vjeruje da je teleportacija moguća zbog pukotina u Zemljinoj kori koje realnost čine nestabilnom.

Sličnu priču ispričala je Lidia Nikolajeva koja je berući gljive u šumi osjetila laganu bol u srcu da bi se odjednom našla u napuštenoj crkvi udaljenoj pet kilometara od mjesta u kojem se prvotno nalazila.

Vrata u paralelni svijet može otvoriti i udar groma oslobađanjem velikih količina energije. Irina Tsareva, koja proučava neobične pojave u prirodi, to je potvrdila i primjerom. Dok su trojica prijatelja odlazila u ribolov u blizini St. Petersburga, njihov automobil pogodila je munja. Automobil je odletio u jarak i udario u stablo, a prijatelji su primijetili seosku kuću pokraj ceste koju prije nisu vidjeli. U kući je živjela starica koja ih je pozvala k sebi i dala im večeru. Preko noći su spavali na podu, a kad su se ujutro probudili ležali su na travi. Pogađate, nikakva kuća nije bila u blizini, a slupani automobil nalazio se ispod stabla.

"Puno je primjera kad ljudi susreću nevidljive prepreke koje djeluju poput nevidljivih zidova. U stara vremena takva su se mjesta zvala vražje rupe. U Rusiji ih se može naći pored grada Tule na obali rijeke Upe. Ljudi kažu da su na tim mjestima osjećali kako zrak postaje gušći, a oni koji su jednom ušli nikada se nisu vratili", kaže Vadim Čebrov iz znanstvenog društva Cosmopoisk.

Iako većina tih priča zvuči neuvjerljivo, činjenica je da znanstvenici rade na tome da teleportacija postane stvarnost. Konstantin Lešan, urednik ruskog znanstvenog časopisa, nimalo ne sumnja kako će taj proces biti koristan.

"Teleportacija ima najveću moguću brzinu i ona će promijeniti naš planet. Teleportaciji nije potrebna nafta, pa će se broj automobila, aviona i vlakova značajno smanjiti, a planet će biti zeleniji. Što je više znanstvenika uključeno u taj projekt, veće su šanse da stvorimo uređaj za teleportaciju", optimističan je Lešan.

NASA pronašla vodu na Mjesecu!

Američka svemirska agencija NASA-a objavila je u petak da je pronašla 'znatnu količinu vode na Mjesecu' nakon udara sonde LCROSS u početku listopada.

Doug Cooke, pomoćnik ravnatelja Uprave za misiju Nasinih istraživačkih sustava, procijenio je da ima oko 90 litara vode u mjesečevu krateru u koji je sonda LCROSS udarila 9. listopada, priopćila je NASA.

Udar Nasine rakete mjesečevom sondom u krater Cabeus praćen je iz satelita LCROSS, mjesečeva istraživačkog orbitera, svemirskog teleskopa Hubblea i triju satelita u Zemljinoj orbiti te s teleskopa na zapadu SAD-a i na Havajima.

Udar u krater Cabeus nije rezultirao eksplozijom koja bi bila odmah vidljiva, no NASA je dobila mnoštvo podataka od toga pokusa, prenosi net.hr.

ORB - ORBOVI

Što su orbovi? Neki tvrde da se radi o običnoj prašini koja je pala na leću objektiva, dok drugi tvrde da se radi o nakupinama orgona, astralnim bićima ili duhovima...

'Pomozite mi! Progone me orbovi'

Vapaj je to 36-godišnjeg Australca iz Pertha, koji tvrdi da već dugo ima posla s paranormalnim. Na posljednjoj je snimci uspio zabilježiti čudesnu transformaciju kugle u lik izvanzemaljca.

Što su to orbovi ili svijetleće kugle? Ako dosad još niste čuli za taj fenomen, ukratko objasnimo da znanost o tome zna malo ili ništa, te da orbove na slikovnim zapisima tumači kao anomalije izazvane prašinom na lećama ili kao rezultat prisustva vlage.

No, mnogi vjeruju da su orbovi zapravo duše umrlih osoba, bića iz drugih dimenzija, posebna vrsta života, možda čak i izvanzemaljci.

Jedna od teorija kaže da ih je tisuće svakodnevno svuda oko nas, no da toga nismo ni svjesni zato što ljudske oči percipiraju manje od 10 posto univerzuma.

Što su - da su, izvjesni Paul iz Pertha bi silno volio da ga orbovi ostave na miru i napuste njegov život.

Australac se na YouTubeu prvi put oglasio početkom srpnja, te je od tada na tom servisu objavio nekoliko desetaka fascinantnih snimaka.

Posljednji je video možda i najdojmljiviji, a na njemu je svijetu pokazao lice bića koje neodoljivo podsjeća na izvanzemaljca.

"Volio bih da mi netko pomogne. Nemam se kome obratiti. Orbovi su u mom su životu već 12 godina i ne prestaju me progoniti ma kamo selio. Bude me svaku noć i čujem ih kako govore."

"Snimam ih dvije godine pomoću infracrvene kamere, te se nadam se da ću uskoro uspjeti zabilježiti i to što pričaju, pa i te rečenice podijeliti sa svijetom".

"Ne znam što su te svijetleće kugle - izvanzemaljci ili duhovi - ali znam da su ta bića stvarna i da sam zbog njih sam počeo gubiti razum", napisao je između ostalog očajni Australac uredniku jednog portala.

izvor: net.hr

VELIKI PRASAK - BIG BANG

Po teoriji Velikog praska (eng. Big Bang), svemir se prije (prema posljednjim istraživanjima) 14-15 milijardi godina počeo širiti iz točke neizmjerne gustoće, te se nastavio širiti do danas. Ova teorija, za razliku od suparničkih teorija, obuhvaća koncepte mijenjanja i evolucije svemira, te je zato jedina u stanju objasniti pojave kao što su Hubbleov zakon, kozmičko mikrovalno pozadinsko zračenje i omjeri lakih elemenata u svemiru.

Velikim praskom naziva se događaj stvaranja svemira. Važno je razumjeti da Veliki prasak nije nikakva eksplozija u "središtu svemira" (svemir nema središte!) već sam događaj stvaranja prostora, vremena, materije i energije. Svemir se nakon Velikog praska počeo širiti i širi se i danas. Sa širenjem prostora, materija se razrjeđivala, svemir se hladio i mijenjao: od homogene "juhe" vrućih, nama danas uglavnom nepoznatih čestica, do današnjeg hladnog svemira s milijardama galaksija. Sam trenutak stvaranja i kratak period od 10-44 sekundi nakon stvaranja još uvijek su izvan domašaja znanosti. Naime, Einsteinova opća teorija relativnosti, jedina opće prihvaćena teorija prostora i vremena, ne funkcionira za sustave manje od tzv. Planckove udaljenosti (10-35 metara) i za događaje koji traju kraće od tzv. Planckovog vremena (10-44 sekundi). Unutar Planckovog vremena ni prostor ni vrijeme više nemaju isto značenje kao u svakodnevnom životu. Tu bi granicu trebala srušiti kvantna teorija gravitacije, koja još uvijek nije razvijena. Ovaj početni period svemira zovemo "epoha kvantne gravitacije".
Svemir možemo podijeliti u nekoliko epoha. Iza epohe kvantne gravitacije, slijede redom epoha velikog ujedinjenja, epoha elektroslabe sile (kvarkovska epoha), leptonska epoha, fotonska epoha, epoha u kojoj svemir postaje proziran i epoha formiranja galaktika nakon koje nastupa sadašnja faza razvoja svemira. Epoha velikog ujedinjenja nastavlja se na epohu kvantne gravitacije, u trenutku kada je svemir imao temperaturu od 1032 K. Oko 10-38 sekundi nakon nastavka svemira, pri temperaturi od 1029 K, temeljna međudjelovanja - jako, slabo i elektromagnetsko - mogla su biti ujedinjena. Fluktuacije u vakumu uzrokuju ubrzanu ekspanziju, tzv. inflaciju. Svemir je u 10-34 sekundi narastao od 10-15 m do veličine deset milijuna promjera sunčevog sustava. U ovoj epohi nastaje mala asimetrija između materije i antimaterije, koje će se kasnije uglavnom poništiti, no mali višak materije stvoriti će današnji svemir. Ovaj se proces zove bariogeneza. U epohi elektroslabe sile (kvarkovska epoha), pri temperaturi od 1027 K i starosti svemira od 10-34 s, jako međudjelovanje se počinje odvajati od preostala dva koja zajedno tvore elektroslabu silu. Kvarkovi i antikvarkovi se međusobni poništavaju, a spomenuta asimetrija odgovorna je za postojanje materije u svemiru. Leptonska epoha počinje pri starosti svemira od 10-10 sekundi i pri temperaturi od 1015 K. U ovoj se epohi razdvajaju elektromagnetska i slaba sila. Pri starosti svemira od oko 10-5 s stvaraju se protoni i neutroni. Na temperaturi ispod 1011 K protoni se ubrajaju u "tvar" dok se skoro 2000 puta lakši elektroni ponašaju kao zračenje, pa, uz neutrine, doprinose termičkoj ravnoteži. Protoni i neutroni slobodno prelaze jedni u druge, no to prestaje kad se svemir ohladi do temperature od 1011 K, nakon čega prevladava prelazak iz težih neutrona u lakše protone, pri čemu se energija oslobađa. Nakon uspostave ravnoteže između procesa prelaska protona u neutrone i obrnuto, 38% nukleona (neutrona i protona) su neutroni, a 62% protoni. Oko 1 sekundu nakon nastanka svemira, pri temperaturi od 1010 K, nastaje fotonska epoha. Termička ravnoteža se više ne održava neutrinima, a istovremeno se veliki broj protona i elektrona anihilira i prelazi u fotone. Tri minute nakon Velikog praska, pri temperaturi od 109 K stvaraju se jezgre atoma deuterija - deutroni, nakon čega nastaju jezgre elemenata težih od vodika, uglavnom helija. Ovaj proces se naziva prvotna nukleosinteza. Oko 300 000 godina nakon Velikog praska, pri temperaturi od 3000 K, svemir postaje proziran. Elektroni se s protonima vežu u vodikove atome, koji su električni neutralni, pa svemir postaje proziran za fotone. Svjetlost koja nam dolazi sa "rubova" svemira krenula je na svoj put prema nama u vrijeme zadnjih raspršenja fotona na 3000 K. Ovu je svjetlost prikupio satelit COBE (Cosmic Background Explorer), a kasnije i WMAP (Wilkinson Microwave Anisotropy Probe). Ovo je zračenje, uslijed širenja svemira, do danas ohlađeno na 2.7 K i predstavlja kozmičko mikrovalno pozadinsko zračenje koje su 1964. godine otkrili Arno Penzias i Robert Wilson. Milijardu godina nakon Velikog praska, počinje epoha formiranja galaksija, temeratura je pala na 18 K. Početne nehomogenosti, iako vrlo male, prouzročile su tijekom milijarde godina grupiranje tvari u nakupine - preteče protogalaksija. Od najgušćih područja nastaju prve zvijezde, od kojih one najmasivnije vrlo brzo eksplodiraju kao supernove. Svemir se nastavlja hladiti sve do današnje temperature od 2.7 K. U jezgrama zvijezda koje su nastale od jezgara vodika i helija, stvaraju se teže atomske jezgre. Ugljik, kisik, dušik i željezo stvoreni nukleosintezom u zvijezdama, raspršuju se svemirom eksplozijama supernovih, čineći osnovu za zvijezde nove generacije.

Kozmičko mikrovalno pozadinsko zračenje, Hubbleov zakon, količina i lokacija lakih elemenata, radio-galaksije i kvazari razlozi su zašto većina kozmologa danas prihvaća teoriju Velikog praska, a ne suparničku teoriju stalnog stanja. Kozmičko mikrovalno pozadinsko zračenje [uredi] Zasigurno najjači dokaz teorije Velikog praska je kozmičko mikrovalno pozadinsko zračenje (eng. Cosmic Microwave Background Radiation, CMBR). To je difuzno izotropno zračenje čiji spektar odgovara spektru zračenja crnog tijela pri temperaturi od 2.73 K. Spektar zračenja se nalazi u mikrovalnom dijelu spektra, van optičkog prozora, pa ga je moguće detektirati samo radio-teleskopima. Smatra se da ovo zračenje predstavlja ohlađeno zračenje zaostalo iz vremena ranog svemir. Otkriće CMBR je vrlo važno jer jer se uklapa u teoriju Georgea Gamowa po kojoj su kemijski elementi stvoreni u prvih 5 minuta nakon Velikog praska. On je tvrdio da bi prvobitno zračenje iz tog vremena još uvijek trebalo ispunjavati svemir, te da bi, usljed širenja svemira, trebalo biti ohlađeno na oko 5 K. Kada je zračenje otkriveno, pokazalo se da je izotropno, iz čega je zaključeno da potječe iz dubokog svemira. Naime, svako zračenja nastalo u blizini Sunca ili u našoj galaksiji ne bi bilo sferno simetrično, t.j. njegov bi intenzitet varirao ovisno o smjeru. Drugo važno svojstvo CMBR je spektar zračenja koji odgovara spektru zračenja crnog tijela. Hubbleov zakon [uredi] Edwin Hubble otkrio je 1929. proporcionalnost između udaljenosti pojedine galaktike i brzine kojom se ona udaljava od nas. Ta se proporcionalnost naziva Hubbleov zakon. Ova proporcionalnost navodi na zaključak da je svim galaksijama trebalo podjednako vremena za pomak od početne pozicije do današnjeg položaja. Svemir je, dakle, jednom bio sažet u točku i od tada se širi. Omjeri lakih elemenata [uredi] Nukleosinteza velikog praska (engl. Big Bang Nucleosyntesis, BBN) je dio teorije Velikog praska koji objašnjava omjere količine različitih lakih elemenata u svemiru. U trenucima nakon Velikog praska, svemir je bio vruća mješavina raznih vrsta čestica. Kako se svemir hladio, barionske čestice, kao što su elektroni, protoni i neutroni, počele su se vezivati u atome, većinom vodika i helija. Teorija BBN ne samo uspješno predviđa da su vodik i helij dominantni elementi u svemiru, nego predviđa i njihov međusobni omjer. Deuterij je stabilni, neradioaktivni izotop vodika, a njegova jezgra se sastoji od jednog protona i jednog neutrona. Atomska masa mu je 2.104. Ova je čestica iznimno "krhka" - poznato je da ne nastaje u nuklearnim reakcijama u jezgrama zvijezda, već se tamo samo razara. Deuterij je moguće pronaći samo u međuzvjezdanoj materiji koja još nije prošla kroz ciklus života neke zvijezde. Prisustvo deuterija je još jedan dokaz da su laki elementi nastali nakon Velikog praska. Kvazari i radio-galaksije [uredi] Radio-galaksije i kvazari također su jedan od jakih dokaza teorije Velikog praska. Radio-galaksije su galaktike koje su iznimno svijetle u radio dijelu spektra. Kod većine otkrivenih radio-galaksija utvrđena je jaka emisija radio-valova iz područja u blizini središta galaksije, a često se javlja i radio-svijetli halo. Otkriveni Radio-valovi su vrlo često jako polarizirani, što su astronomi protumačili kao radio-emisiju elektrona vrlo velikih energija, koji se gibaju brzinama bliskim brzini svjetlosti. Smatra se da je uzrok tome neka vrlo dramatična pojava pri čemu se oslobođa energija ekvivalentna onoj koja se oslobađa anihilacijom desetak milijuna zvijezda. Otkriveno je da se jači izvori nalaze na većim udaljenostima od slabijih. Gledajući sve dublje u svemir ujedno gledamo sve dalje u prošlost, pa gornje otkriće ukazuje na evoluciju radio-galaksija od jačih prema slabijim izvorima. Upravo se teorija Velikog praska, za razliku od konkurentnih toerija, zasniva na ideji evolucije svemira. Godine 1963. astronom Martin Schmidt otkrio je dva objekta (3C 273 i 3C 48) na kozmološkim udaljenostima od z=0.16 i z=0.37, što znači da se udaljavaju od nas brzinama jednakim 15% i 31% brzine svjetlosti. Ovi su objekti nazvani kvazarima (engl. quasar, quazi-stellar object, QSO). Kvazari su izvangalaktički objekti koji su iznimno svijetli s obzirom na njihovu veličinu i udaljenost - smatra se da je emisija elektro-magnetskog zračenja kvazara od stotinu do tisuću puta veća nego što je to slučaj kod prosječne galaksije. U teleskopima izgledaju kao točke, pa odatle i naziv kvazari (kvazi-stelarni objekti). Do danas ih je otkriveno nekiliko tisuća, neki od njih i u skupovima galaksija. Iako priroda kvazara i njihova uloga u evoluciji svemira nije do kraja jasna, danas se smatra da su kvazari najsvijetliji tip aktivnih galaktičkih jezgri iz ranih faza evolucije galaksija, te da se zaista nalaze na njihovim kozmološkim udaljenostima. Kvazari su najdalji i intrinsično najsvijetliji objekti koje možemo vidjeti.

PARALELNI SVEMIR

Postoje li paralelni svemiri? Kvantna fizika tvrdi da postoje ali mi svejedno ne znamo monogo o njima. Ponašaju se poput elektrona, a u tom smislu ih ne možemo vidjeti ali možemo vidjeti posljedice koje je uzrokovao Veliki prasak prije 14 - 15 milijardi godina.

Znanstvenici razvijaju teoriju strune koja pretpostavlja kako sve u svemiru, od ogromnih galaksija do subatomskih parcijala, je načinjeno od sičušnih, vibrirajućih stringova energije. Matematika string teorije govori kako svijet kojega poznamo nije kompletan. Pored poznate četiri dimenzije - trodimenzionalni svemir i vrijeme - teorija struna pretpostavlja postojanje šest posebnih dimenzija, "skrivenih" dimenzija smještenih u sičušne geometrijske oblike na svakoj pojedinačnoj točci u našem svemiru. Znanstvenici rabe kompjutorsku tehnologiju da vizualiziraju kako bi izgledao šestodimenzionalni svemir; nitko još sa sigurnošću ne zna kakav bi oblik zauzeo. Sudeći po matematici teorije struna, dodatne dimenzije mogu poprimiti bilo koji od desetaka tisuća mogućih oblika, a svaki oblik teorijski odgovara svom vlastitom svemiru koji ima vlastite fizičke zakone. Fizičar Henry Tye kaže: "Priroda odabere jedan - a mi želimo znati kako izgleda taj jedan".

Fizičar Gary Shiu kaže kako su višedienzionalni oblici daleko premaleni da bi se mogla vidjeti njihova mjera, što teoriju čini krucijalnom i složenom. "Možete teorijski iznjeti bilo što ali morate biti u mogućnosti to dokazati i eksperimentom," kaže on. "Problem je kako to istestirati?"

Fizičari misle da će otkrivanjem ovih dimenzija doći do kritičnog elementa string teorije, a to je "teorija svega što postoji" ili kako to neki zovu božji kod.

NEBESKE RIBE - SKYFISH

Nedavno je sve više izvještaja govorilo o čudnovatim bićima zvanim nebeskim ribama. Ostaje nejasno dali su ta bića ribe, ptice ili neke vrste crva.


Neobična bića imaju duguljasto crvoliko tijelo sa nekakvom vrsta peraja-krila (nalikuju na riblje peraje, otuda im ime nebeske ribe). No stvar je u tome što ta bića ne žive u vodi, nego žive u zraku.

Nitko još nije izmislio pristojno ime za te životinje. Neki prijedlozi su : «leteći štapići» i ranije spomenuto ime «nebeske ribe»

Prvi je put prije desetak godina nebeske ribe fotografirao filmski direktor Jose Escamilla. On je zapravo isprva mislio da se radi o nekoj vrsti nepoznatog letećeg objekta, ali je kasnije shvatio da se ustvari radi o nekakvoj nepoznatoj vrsti živog bića koje se kreće jako velikim brzinama.

Počeo je proučavati ta živa bića i shvatio da se te životinje nalaze svugdje po svemiru. Osima toga otkrio je i to da se ta bića počinju brže razmnožavati zbog globalnog zatopljenja.

Bez ikakvog primjerka tog bića (bilo živog ili mrtvog) za proučiti, nemoguće je utvrditi dali su ta nepoznata crvolika stvorenja živa bića ili nisu, ali Escamilla nagađa da se radi o živom biću.

Dokazi o postojanju nebeskih riba su samo na slikama, snimkama i svjedočanstvima očevidaca. Do sada nije nađen ili uhvaćen niti jedan živ ili mrtav primjerak nebeske ribe, niti nitko ne zna od kuda dolaze ta stvorenja, ali postoje specijalizirani ljudi koji sebe nazivaju lovcima na nebeske ribe, koji uglavnom žive u Japanu.

Ti lovci kažu da je njihov lov na ta bića hobi. No isto tako kažu da je taj hobi i opasan. Naime oni kažu kako su ta stvorenja za jesenske sezone otrovna. Isto tako kažu da su nebeske ribe ekstremno brze i da lete brzinom od 300 kilometara na sat.

Analiza fotografija i video sadržaja u kojima su snimljene nebeske ribe upućuju na to da su ta bića veličinom od par centimetara do veličine preko pedesetak metara u duljine.
Kako nešto tako veliko može biti nepoznato svijetu? To je srž misterija.
izvor:
http://paranormalnoiostalo.blog.hr/

SKALARNI VALOVI I SKALARNA ENERGIJA

Od kada se u svijetu pojavio pojam energija nulte točke, rođen je novi soj kopača zlata. Mnogi izumitelji love tu energiju nulte točke, jer se radi o besplatnoj energiji. Priča počinje kako su još Michael Faraday i Nikola Tesla otkrili primjenu besplatne energije. Kada jednom znate kako ju tražiti, onda ćete ju moći izvlačiti iz vakuma u neiscrpnom obilju. Zamislite si vaš televizor bez strujnog kabla, jer televizor koristi energiju koju prima iz vakuma? Možete li to zamisliti, znate li što to znači? Zbogom nafti, pa možda tek time imate pravi osjećaj. U svijetu koji je teško zavisan o nafti, mnogi moćnici danas ne bi bili zadovoljni jer bi izgubili svu svoju moć i bogatstvo.

Zbog tog razloga kao i zbog moguće vojne primjene su te invencije bili globalno potisnute u zadnja dva desetljeća. SAD zabranjuje izvoz neriješenih patenata ako se vjeruje u postojanje vojne primjene. Međutim umirovljeni poručnik američke vojske Tom Bearden je patentirao uređaj za generiranje besplatne energije s koeficijentom većim od 1, koga je nazvao Generator elektromagnetske-energije bez kretanja - Motionless Elektromagnetic Generator - MEG. Preko 1 u ovom smislu znači, kako više energije izlazi iz uređaja nego što u njega ulazi. Bearden tvrdi kako taj generator proizvodi 100 puta više energije nego što je potrebno za održavanje njegovog pogona. Njegov MEG uređaj nije u sukobu sa zakonom o konzervaciji energije, drugim zakonom termodinamike, jer jednostavno hvata energiju iz vakuma. Jean Louis Naudin je replicirao Bearden-ov MEG uređaj i potvrdio kako njegov MEG uređaj ima koeficijent veći od 1.

Bearden je ponovio rad James Clerk Maxwell-a iz 19. stoljeća, utemeljitelja klasične elektrodinamičke teorije. Po njemu je interpretacija originalnog rada Maxwell-a netočna, a rad je bio i krivo interpretiran i pojednostavnjen od Lorentz-a i Heaviside-a, kako bi ga se, navodno, bolje razumjelo. Bearden je otkrio kako su originalne Maxwell-ove jednadžbe bile previđene, pa se kao rezultat toga previdjela i mogućnost korištenja besplatne (slobodne) energije iz vakuma. Bearden je u dobrom društvu glede te tvrdnje, jer je i Max Planck, osnivač kvantne fizike također uvijek sugerirao potrebu za ponovnim utemeljivanjem vrijednosti Maxwell-ovih jednadžbi.

Laički rečeno Bearden-ov MEG uređaj je u osnovici nabijeni dipol, koji se sastoji od nabijenih ploča. Objašnjava kako fizikalni vakum kreira tijek virtualnih fotona elektromagnetske energije, koga podržava potencijal nabijenog dipola. Potencijal dipola je u stvari ravnoteža između izbijanja i nabijanja virtualnim fotonima iz vakuma. Dakle stacionarno električko polje nije uopće stacionarno, samo se takvim čini, više sličeći vodopadu koji iz daljine izgleda kao stacionarni zid vode, no proučavanje izbliza dokazuje kako se radi o konstantnom tijeku vode. Tajna MEG uređaja nije u izbijanju naboja dipola u samom krugu dipola, već u drugom odvojenom električnom krugu. Nakon toga će vakum automatski ponovno nabiti izbijeni dipol kako bi ostvario težnju ravnoteži. Kaže se da naboj koji teče u drugom krugu isporučuje stvarnu električnu snagu.

Na taj način se ekstrahira energija nulte točke iz vakuma i prazni u električnom krugu. Bearden kaže kako svi današnji izvori električne energije kao što su baterije, dinamo i centrale, imaju jedan zajednički problem. Kada se električna struja vraća prema izvoru koji ju je na početku kreirao, ubit će tok virtualnih fotona s vakumom kao izvorom. Neznajući uzimamo vedra puna energije nulte točke iz rijeke pa ih onda nenamjerno ponovno vraćamo u rijeku.

Tom Bearden je doašo i do vrlo važnog novog otkrića u vezi s novim tipom 'elektromagnetske energije'. Prema Bearden-u, danas korištene četiri Maxwell-ove jednadžbe su pojednostavnjena verzija Maxwell-ovog izvornog rada. Bearden kaže kako je Oliver Heaviside odbacio skalarni dio kompleksnih brojeva u Maxwell-ovim originalnim jednadžbama, ostavljajući samo vektore u Maxwell-ovim jednadžbama zbog lakšeg računanja.

To je razlog zašto danas znanost zna samo klasičan elektromagnetski val, koji je transverzalan. U transverzalnom valu električno i magnetsko polje osciliraju okomitao na smjer širenja vala. Po Beardenu nam je odstranjivanjem skalarnog dijela Maxwell-ovih jednadžbi izgubljena činjenica da se energija može širiti longitudinalnim valovima super-luminalnim brzinama (brzinama većim od brzine svijetlosti). Longitudinalni valovi su slični valovima zvuka i osciliraju u istom smjeru u kojem se šire.

Prema Bearden-u interni longitudinali val u elektromagnetskom valu je fundamentalan val, koji postoji u svim poznatim elektromagnetskim poljima bilo kojeg oblika. Skalarna komponenta elektromagnetskog vala se može kreirati iz dva suprotna elektromagnetska vala, vala i njegovog anti-vala. Oba će si vala međusobno poništavati električnu i magnetsku komponentu polja, kada su valovi u fazi privremeno pomaknutoj jedan prema drugomu za 180 stupnjeva. Rezultat je elektromagnetski skalarni val. On putuje u vremenskoj domeni i potpuno je drugačiji od transverzalnog elektromagnetskog vala, koji putuje tro-dimenzionalnim prostorom. Po Bearden-u moramo misliti o vremenu kao komprimiranoj formi energije kao što je to i materija. Sjećate li se Einstein-ovog poznatog zakona, koji kaže da je energija jednaka umnošku mase i brzine svijetlosti na kvadrat? U ovom slučaju možemo naći istu obilnu komprimiranu energiju u vremenskoj domeni i možemo ju hvatati kao kada se longitudinalni skalarni EM valovi u vremenskoj domeni konvertiraju u uobičajene transverzalne EM valove. Konverzija skalarne elektromagnetske energije u transverzalnu elektromagnetsku energiju se naziva skalarnom interferometrijom i ona je rezultat interferencije dvaju skalarnih valova. To je suprotan učinak samo-poništavajućem paru transverzalnih elektromagnetskih valova koji kreiraju skalarni val.

Tijek virtualnih fotona koji se događa između dipola i vakuma, ranije spomenutog, je u stvari tijek skalarnih valova. Stoga su skalarni valovi vrlo različiti od elektromagnetskih valova; i to zbog jedne stvari, tj. oni mogu putovati beskrajnim udaljenostima bez gubitka energije brzinama većim od brzine svijetlosti (superluminalno).

Kada skalarne valove kreira dipol, kao što je baterija, generator ili permanentni magnet s dva pola, polarizacija naboja će kreirati skalarne valove koji će žuriti između polova i vakuma. Svaki dipol u svemiru od atoma sa svojim pozitivnim i negativnim nabojem, do Zemlje i Sunca sa svojim magnetskim poljima kao i sva nebeska tijela u svemiru zrače skalarne valove, pa su stoga u osnovi skalarni valovi svugdje u svemiru, popunjavajući vakum prostora, čineći ga obiljem energije nulte točke.

Početko 20. stoljeća je Nikola Tesla prvi otkrio skalarne valove. Koristio je indukcijske zavojnice za kreiranje tih skalarnih valova. Proveo je mnogo eksperimenata šaljući skalarne valove oko Zemlje dokazujući kako za razliku od transverzalnih valova, koji se šire na velike udaljenosti s disipacijom i gube svoju energiju brzinom jednakom kvadratu udaljenosti od izvora, longitudinalni valovi mogu putovati do bilo koje udaljenosti bez praktički ikakvog gubitka energije.

Tesla je u svoje vrijeme vjerovao u postojanje etera, iz koga bi se mogla koristiti slobodna energija, što bi moglo biti spas za čovječanstvo. Obratio se Američkom institutu inžinjera elektrotehnike 1981. slijedećim riječima:

". . . snagom izvednom iz njega, sa svakom formom energije dobivenom bez napora, iz spremišta zauvijek neiscrpnog, čovječanstvo će napredovati velikim koracima; samo je pitanje vremena kada će čovjek uspijeti priključiti svoje strojeva na zamašnjak prirode".

Skalarne valove Tom Bearden-a su otkrili i ruski znanstvenici. Rusi su međutim dali skalarnim valovima drugačije ime, nazivaju ih torzijskim valovima. O njima ćemo naučiti više kasnije. Kao raniji čovjek vojske, uvjeren je kako su Rusi koristili tu tehnologiju za kreiranje arsenala oružja skalarnim valovima tijekom Hladnog rata. To oružje je, temeljeno na Teslinoj haubici, smrtonosno skalarno oružje koje, u usporedbi, čini blijedim naše oružje masovne destrukcije. U svojoj najblažoj formi to se oružje može koristiti za modificiranje i manipuliranje vremenom, za kreiranje uragana i tornada, a može se čak s njime proizvesti potrese. U najagresivnijoj primjeni, moglo bi se izbrisati postojeću civilizaciju svojom smrtonosnom silom koja je nezaustavljiva.

Na drugoj strani, su miroljubive aplikacije tehnologije skalarnih valova, koje prelaze ljudsku imaginaciju; kao ni jedna druga dosadašnja tehnologija, kojoj je planet svjedočio, a mogu voditi čovječanstvo u Zlatno doba. Obećava slobodnu, besplatnu energiju, antigravitacijski pogon i aplikacije liječenja koje mogu izliječiti bilo koju bolest preokrečući vrijeme bolesti. Prema Bearden-u, Antoine Priore je 60-tih i sedamdesetih godina koristio, kao preteču svoje medicinske patentirane tehnologije, aplikacije skalarnih valova, a njegovi eksperimenti na životinjama su dokazali mogućnost liječenja svih formi raka. Objašnjenje

tih čudotvornih izliječenja je prisiljavanje oštećenih stanica skalranim valovima da se vrate u svoje ranije zdravo stanje. Tako je tehnologija skalarnih valova tehnologija čuda, ako je vjerovati Bearden-u.

Bearden-ova teorija, koju je objavio u knjizi pod naslovom "Energije iz vakuma, koncepti i principi - Energy from the vacuum, concepts & principles" je dokazana prvim na tržištu raspoloživim energetskim uređajem nazvanim "Patterson-ova energetska stanica - Patterson Power Cell", inovativni uređaj s omjerom većim od jedan.

Patterson-ova energetska stanica je razvijena i patentirana. James A. Patterson je znanstvenik Tehnologija čiste energije - Clean Energy Technologies iz Dallas-a. Radi se o staklenoj posudi napunjenoj tisućama sitnih, paladijem pokrivenih kuglica koje služe kao elektrode. Uređaj pogoni teška voda. Kada se pokrene s malom ulaznom snagom od 1,4 Wat-a, stanice izbacuju enormne količine topline, stotinu puta veće energije od energetskog ulaza. Tvrdi se kako je Patentni ured SAD-a testirao uređaj i dodijelio četiri patenta, Uređaj se proučava i na različitim sveučilištima širom svijeta i tretira ga se vrlo ozbiljno, no više nema sumnje u njegov rad, već se spore oko toga kako radi!

SKALARNA ENERGIJA - ORGON

Orgon ili Skalarna energija, tj. životna energija, je nešto što je oduvijek bilo prisutno u ovom svemiru, a nekima još i odavno poznato. Čini se da svojstva i potencijali te, za većinu nas još uvijek misteriozne sile, ruše postavke na kojima počiva ova naša “koncenzusna realnost.”

Tako se i “elita,” koja samu sebe smatra vlasnikom, kako nas, tako i ove oblasti postojanja, već odavno trudi da i ova istina ne postane dio naše objektivne realnosti. Čini se da u realnosti koju nam oni prezentiraju, ionako nema mnogo mjesta za istinu. To je vjerovatno zbog toga što bi nas istina mogla osloboditi od njihove kontrole. Isto tako, sve su prilike da će nam orgon ostati misteriozan onoliko dugo dok ne odlučimo da izvadimo glavu iz pijeska, i počnemo sami njome razmišljati.

Malo je poznato da je još oko 1930 – te godine (zvanično) otkrio životnu energiju, koju je on nazvao – orgon. Reich, inače rodom Austrijanac, diplomirao je na medicinskom fakultetu u Beču 1922.g, a onda je zajedničkim radom sa Sigmundom Frojdom postao i jedan od pionira psihoanalitike. Kao protivnik fašizma, Reich je napustio Austriju 1939.g. i prešao u USA, gdje je najviše radio na proučavanju orgona. Još u to vrijeme on je počeo sa proizvodnjom orgonskih akumulatora i ‘orgonskih topova,’ uređaja za modifikaciju klime koje je nazvao “cloud-busters” (razbijači oblaka). Reich je bio uvjeren da se orgon može upotrebljavati za razne pozitivne svrhe, međutim, kao i mnogi drugi naučnici koji su se našli na pragu otkrića i primjene besplatne energije, Reich je uhapšen od strane američke vlade, njegova laboratorija kao i knjige na temu orgona su mu spaljeni, podaci o njegovom radu zataškani a ni on sam nije uspio da izađe živ iz zatvora. Umro je u zatvoru, navodno od infarkta.

Postoje i podaci da je ova energija bila poznata i Nikoli Tesli, kao i načini za njenu proizvodnju i distribuciju, koji bi obezbjedili da svi mi danas imamo na raspolaganju besplatnu energiju. O smanjenju zagađenja planete da ne pričamo. U svakom slučaju, ova akcija “kontrolnog sistema matriksa” samo je usporila napredak na proučavanju životne energije, koja još uvijek zvanično ne postoji, dok su tzv. “naučnici iz podzemlja” tiho nastavili sa radom na njenom proučavanju, razvijanju određene tehnologije koja je u stanju da aplicira orgon u pozitivne svrhe kao i publikacijom literature na tu temu.

FREE RESTAURANTS BLOG

VILE I VILENJACI

Za vile se vjeruje da žive pod zemljom ili u blizini starih brjegova&špilja.Za njih se obično vjeruje da imaju krila,no može ih se naći i bez njih.Krila su vizualna ekspresija energije koja prolazi kroz linska tijevila,dok su vilinske oči ogledalo njihove duše.

...divna su ta stvorenja....sičušna...malena...poletna...lepršava...
Vile se može podijeliti na nekoliko načina,no najbolje ih je razlikovati prema njihova četiri prirodna elementa.
Vodene vile mogu se naći u i oko svih voda tekućica i stajaćica,no najviše vole potoke i vodopade.U ovu skupinu vila ubrajaju se niksiji,lamiasi&undinesi.Najpoznatiji su niksiji,engleske riječne vile bijele puti i zelene kose,dok su od morskih vila najpoznatije sirene.
Sirene....mmm...
Zemaljske vile žive duboko u zemlji,u kamenju& u korijenju drveća.U ovu skupinu ubrajaju se gnomi,bravniji&komoldi.Zemaljske vile predstavljaju sile prirode koja odražava njenu moć.
Vatrene vile su osobito ćudljive vile,a u ovu skupinu se ubrajaju salamanderi,vatreni drejkovi&raznorazni vražićci.
Zračne vile predstavljaju glasnike duša koji lete između svjetova zemlje&neba,duhovnoga&tjelesnoga.U ovu skupinu spadaju silfi,perisi&sve vrste krilatih vila.Općenito jako vole krila&krilata stvorenja pa se veoma rado kite ptičjim perjem.

Vile se u različitim kulturama različito doživljavaju. U jednima ih smatraju dobrodušnima, dok su drugim govore o opakim stvorenjima koja vole podvaljivati ljudima.



U svom prirodnom stanju, vile su zapravo čista energija. Vile uzimaju oblik prema svom karakteru ili području na kojem borave. Vilinska krila načinjena su od svjetlosti, osjećaja i energije. Vilinske oči su ogledala njihove duše. Ponekad imaju crvene uši što je znak njihove nadnaravne moći. Njihova odjeća je raznolika. Vile ponekad znaju oponašati ljudsku modu i stilove svog područja i vremena.

Vile su smrtne, ali ipak žive puno duže od ljudi, a za razliku od nas vrlo vješto se služe magičnim moćima i trikovima. Vile pomažu ljudima i vraćaju dobro dobrim. Poznato je da su vile i vrlo osvetoljubive pa je dosta važno držati se njihovih pravila.



Vilama se katkad neka osoba jako svidi te joj počnu donositi dragocjenosti ili novac. Osoba koja ima tu čast i sreću, tu tajnu mora čuvati za sebe, u suprotnom darovi će prestati dolaziti. Isto tako vile vole i primati darove, ali samo ako ih smatraju prikladnima. Među najdražima su im kolači, mlijeko i sir.



Zauzvrat će one puniti suhe bunare vodom, činiti usjeve plodnima… Ukoliko vile prestanu primati darove, odnosno ako im se uskrate, one su vrlo tvrdoglava i svojeglava bića, ćudljiva su i ono što kažu ne mora uvijek biti istina. Kada je riječ o vilama stvari zasigurno nisu onakve kakvima se čine.

Vilenjak je stvorenje iz germanske mitologije. U početku su bili zamišljeni kao mala bića i bogovi plodnosti, a izgledali su kao mladi ljudi i žene, prelijepi te su živjeli u šumama, pod zemljom, u spiljama ili u izvorima i zdencima. Bili su dugovječni ili besmrtni te su imali magične moći. Počevši s vilenjacima J. R. R. Tolkiena (u Gospodaru Prstenova gdje mudri i besmrtni vilenjaci imaju vrlo važnu ulogu) postali su glavni likovi mnogih drugih modernih fantasy djela, što u književnosti što u računalnim igrama. Ljudske su visine i izgleda, samo što imaju duge šiljaste uši. Nemaju ni brade ni brkova. Besmrtni su i imaju moć nad prirodom. Vilenjaci su mitološka bića koja donose sreću. Povezujemo ih sa srećom i djetelinom s četiri lista. Vjeruje da je vilenjak nastao iz zmaja Hydre jer vilenjake povezujemo sa vodom i srećom, a vilenjaci se rode svaki put kad netko ubere ili pojede dijetelinu s četiri lista. Djetelina je Hydrino jelo jer joj to daje snagu, a kako djetelina napuhuje, Hydra izgleda strašnije. Vilenjaci su rasa koja se uz patuljke najčešće pojavljuje u pričama iz mašte. Oni nisu u srodstvu s vilama, makar bi to mogao zaključiti iz njihovog imena, već je to jedna sasvim druga rasa. Iako žive nekoliko puta duže od nas, kada se usporede s ljudima izgledaju krhko, no to ništa ne znači jer imaju nekoliko posebnih talenata koje ih čine puno jačima od nas. Vilenjaci su u prosjeku nešto niži i lakši od nas, a izgled im se razlikuje od grupe do grupe. Kako i kod nas ima ljudi sa svijetlom kožom, onih sa tamnom, neki imaju kose oči, a neki su plavokosi, tako se razlikuju i vilenjaci. Ono što je svima zajedničko je pomalo blijeda boja kože, što je malo čudno jer vilenjaci puno vremena provode u prirodi. Mršavi su i nisu jaki poput nas, no zato su puno okretniji i brži. Oblače se u odjeću čije im boje omogućavaju brzo skrivanje, pa je tako najčešća boja neka nijansa zelenog, jer vilenjaci najviše vremena provode u prirodi. Vilenjaci su naučili da je vrlo važno razumjeti sva bića s kojim žive, bila ona dobra ili zla, pa su naučili jezike goblina, trolova, orka, gnolova, gnoma i polutana, a naravno, znaju i jezik ljudi uz koje žive. Uvijek pokazuju zanimanje za sve stvari koje će im pomoći u razumijevanju susjeda. Najvažnija stvar u životu jednog vilenjaka je sloboda, pa iako postoje vilenjački gradovi, većina vilenjaka živi u manjim grupama. Te manje grupe imaju svog vođu, a sve te grupe zajedno imaju nekog kralja ili kraljicu kojem su odani do smrti. Njihovi nastambe su dobro skrivene i čuvane, a kako su vilenjaci jako dobri prijatelji sa životinjama one im pomažu u čuvanju, pa ako vidiš nekoliko orlova kako zajedno lete, sigurno je u blizini neka vilenjačka nastamba. Vilenjaci žive nekoliko stotina godina, pa i o svijetu misle potpuno drugačije od nas. Mi ljudi im se činimo kao bića koja uvijek negdje žure, što ih beskrajno čudi. Zbog svog dugog života, vilenjaci vole stvari koje su dugog vijeka poput glazbe i prirode. Zbog toga vole društvo ostalih vilenjaka kako bi mogli razgovarati o stvarima koje vole, no ako se postanu prijatelji s nekim bićem iz druge rase, to prijateljstvo traje vječno. O vilenjacima ti mogu ispričati puno stvari, kao što su vilenjaci ratnici i vilenjaci čarobnjaci, no o tome neki drugi put.

a su vilenjaci i dan danas nevidljivi za sve ljude, osim onih koji imaju posebne sposobnosti. Poznato je i rašireno vjerovanje da gdje god vilenjak prođe ostavlja za sobom trag vilinske prašine. Neki ovaj fenomen objašnjavaju određenim oblikom prirodnog fluorescentnog plina ili neke slične materije koju vilenjaci pokupe prelazeći iz svijeta vila u svijet ljudi. Vilenjaci su poznati po tome što vrlo vješto izrađuju predmete od plemenitih metala. Stoga tijekom rada za zlatu i srebru na njima ostaje trag prašine nastao pri njihovoj obradi. Za razliku od nekih vrsta vila, vilenjaci nemaju krila i ne lete, pa stoga svaki let vilenjaka možemo pripisati magiji ili levitaciji.

VILE KONJIMA PLETU PLETENICE

Jedna od omiljenih vilinskih zabava su noćne igre s konjima. Vjerovalo se da vile izvode noću konje iz pojata, okupljaju se na kakvom guvnu i jure kroz noć sve dok konji ne bi lipsali. Potom bi ih vraćale natrag u pojate. Dok bi se igrale i zabavljale, vile su konjsku grivu plele u pletenice, te se vjerovalo da se takve pletenice ne smiju rasplesti, jer bi se u protivnom taj konj razbolio i uginuo. Jedna od zaštita konja u pojatama od vilinskog bijesa je i pribijanje konjskih potkova na ulazna vrata.

ORME

Koncentrat posebnih elemenata kojima obiluje morska voda ima uzbudljive potencijale u poboljšanju tla, povećanju prinosa, poboljšanju zdravlja ljudi i životinja, pa čak i u borbi protiv klimatskih promjena.

Stablo oraha s desne slike, tretirano ORMUS-om nekoliko godina, sada daje po težini šest puta veći prinos oraha u usporedbi s netretiranim stablom s lijeve slike. (Izvor: http://www.subtleenergies.com/ORMUS/tw/walnuts.htm)

MOGUĆE NOVO STANJE TVARI KOJE MNOGO OBEĆAVA ZA POLJOPRIVREDU I ZDRAVLJE

Ovaj članak predstavlja uvod u novo i zasad slabo poznato otkriće koje bi moglo biti od velike važnosti za budućnost svijeta. Međutim, znanstveni ulozi su visoki: ako se te tvrdnje do kraja dokažu, morat ćemo uzeti u obzir grupu tvari – vjerojatno kemijskih elemenata – za koje se dosad nije ni slutilo da postoje. Za te tvari stvoren je naziv ORMUS. Neke od vrlo kontroverznih ideja o tome što su oni, kao i o njihovim izvanrednim kemijskim i fizičkim svojstvima, donosimo u ovom tekstu.

Ali prije svega, praktična važnost otkrića sastoji se u blagotvornim učincima tih elemenata na biljni i životinjski svijet. Kao što je detaljno opisano u tekstu, učinak dodavanja tih elemenata na prinose uzgajanih biljaka upravo je fenomenalan. Postignute su i izvanredne koristi za zdravlje ljudi i životinja.

Kako je David Hudson otkrio ORME

Priča o ovom otkriću počinje kasnih 1970-ih s bogatim vlasnikom plantaže pamuka iz Arizone čije je ime David Hudson. Budući da je vulkansko tlo toga kraja imalo neobična svojstva, a bilo je poznato da kamena podloga tla sadrži plemenite metale, odlučio je odnijeti uzorke na potpunu kvantitativnu analizu sadržaja elemenata. Analitičari su bili zbunjeni kad su otkrili da jedna frakcija prkosi analizi: nije pokazivala svojstva metala, nije kemijski reagirala i nije imala spektroskopski potpis. Na kraju je jedan operater spektroskopa predložio da ga «duže isprže». Tek su se tada počela pokazivati spektralna svojstva i, što je bilo posebno iznenađujuće, ukazivala su na prisutnost određenih plemenitih metala. To je očigledno zahtijevalo daljnja istraživanja pa je Hudson, imajući na raspolaganju znatna privatna sredstva, unajmio kemičare i odlučio riješiti problem. Rezultati do kojih je došao prilično su detaljno opisani u njegovom patentu.¹ Također je održao više javnih predavanja. Ja sam prvi put čuo za ovaj fenomen gledajući devet sati video-snimaka njegovih predavanja.

Međutim, nijedan članak o ovoj temi nije se pojavio u nekom znanstvenom časopisu. Budući da su Hudsonove tvrdnje tako izazovne, odgađao sam pisanje o njima, nadajući se da ću pronaći akademsku potvrdu. Iako se čini da nikakvo službeno akademsko istraživanje nije u tijeku, slabo povezana grupa znanstvenika i laika radi na ovom pitanju već više godina. Bez prednosti primanja novčanih sredstava ili raspolaganja službenim laboratorijem, nemajući nikakve veze s Hudsonom, uspjeli su ponovno dobiti barem neke od njegovih navodnih rezultata. Njihov rad, zajedno s Hudsonovim, sažet je u nizu čanaka Barrya Cartera na njegovoj vrlo opsežnoj i informativnoj web-lokaciji.² Postoji također i nekoliko vrlo aktivnih internetskih foruma, od kojih jedan, znanstvena radna grupa, raspravlja o raznim aspektima kemije i fizike, kao i o metodologiji ekstrakcije i analize tih materijala.

Kakvi se zaključci zasad mogu izvući? Postaje jasno da s ovim otkrićem ulazimo u jedno novo i vrlo kompleksno područje, no još smo na samim počecima njegovog upoznavanja. U stvari, moglo bi se reći da se otvara novo poglavlje u fizici, kemiji i biologiji. Sada se čini neupitnom osnovna činjenica, kako iz Hudsonovog rada tako i iz rada nezavisne grupe, da određeni broj plemenitih (i nekih ne tako plemenitih) metala, uključujući rodij, iridij, zlato, platinu, paladij, bakar i još nekoliko drugih, može postojati u potpuno drugačijem stanju, u kojem nemaju metalni sjaj – nego su u obliku sivog ili bijelog praha kada se izoliraju u krutom stanju.

Hudson je iznio još tri važne tvrdnje koje bi mogle biti sporne. Ustvrdio je da su u ORMUS obliku tih elemenata elektroni raspoređeni na takav način da više ne sudjeluju u kemijskim reakcijama. Isto tako, veze koje u normalnim okolnostima drže atome metala na okupu odsutne su, tako da su oni praktično monoatomski. Zbog toga ih je izvorno nazvao «orbitalno reorganizirani monoatomski elementi» ili ORME. Noviji radovi sada sugeriraju da bi barem neki od njih mogli biti diatomski, kao i da mogu postojati vrlo slabe veze s nekim drugim elementima, posebno alkalnim metalima. Zato je opći naziv izmijenjen u ORMUS. Također ih često nazivaju M-stanjem ovih elemenata.

Druga, još radikalnija tvrdnja bila je da nov raspored elektrona uključuje formiranje Cooperovih parova, tako da oni mogu biti (ili mogu postati pod određenim uvjetima) supervodljivi na normalnim temperaturama. Kao dokaz toga, Barry Carter je objavio kratak video-materijal koji pokazuje kako se sivi prah odbija od magneta. Moglo bi se, međutim, ustvrditi da taj fenomen «skakutavih zrnaca» sam po sebi ne dokazuje supervodljivost. Bez da dublje ulazimo u ovu kontroverzu, vrijedi spomenuti da postoji nekoliko publikacija glavne struje za koje je Hudson tvrdio da mogu pružiti neizravnu potvrdu.³ U njima se opisuje stanje «visokog spina» u koje je moguće dovesti neke metale i u kojem jezgra postaje izdužena i dobiva veću vrijednost spina. Međutim, nitko nije uspio proizvesti takvu vrstu tvari u većim količinama.

Hudson je proveo analizu velikog broja raznih materijala te izvijestio da je pronašao ORMUS elemente u većini uzoraka tla koje je testirao, ali posebno u tlima iz vulkanskih krajeva. Drugi istraživači kasnije su utvrdili njihovu prisutnost u većini testiranih uzoraka prirodne vode, a posebno visoke koncentracije našli su u morima, naročito u Mrtvom moru. Jedan istraživač ih je čak otkrio u zraku. (U vezi s tim, možda i nije previše iznenađujuće da se čak i teški elementi u monoatomskom obliku mogu ponašati kao rijetki plinovi.)

Hudsonovi su kemičari obavili analizu velikog broja biljnih tkiva i utvrdili da je ORMUS u najvećim koncentracijama prisutan u biljkama, posebno u aloji (Aloe vera), koje su uzgojene na vulkanskim tlima. Analizirali su također teleći i svinjski mozak i dobili zapanjujućih pet posto udjela u suhoj tvari. Te analize nije lako provesti, budući da zahtijevaju pretvorbu ORMUS-a natrag u metalni oblik. Za potrebe analize to se događa kod dugog prženja prije spektroskopske procedure koje je primjenjivao Hudson. Ali priprema metala u velikim količinama vrlo je dugotrajna procedura, koja nije ni izdaleka dovoljno razrađena ili opisana. Vrlo mali broj nezavisnih istraživača ima pristup opremi potrebnoj za spektroskopsku analizu, a osobno nisam čuo ni za jednog koji bi bio u stanju službeno obavljati takav rad. Nažalost, čini se da se sam Hudson, zbog raznih razloga (spominju se oni financijski i pravni), više ne bavi tim radom.

Još je mnogo toga potrebno učiniti u vezi s fizičkim i kemijskim svojstvima, između ostalog i rasvijetliti neke od izvanrednih opaženih fenomena. Na primjer, nakon što je filter-papirom procijeđeni vodeni preparat ORMUS rodija osušio na suncu, Hudson je primijetio da je on nestao uz jak bljesak, ali bez zvuka ili udarnog vala. Što je još neobičnije, dok je radio s ORMUS iridijem i naizmjenično ga podvrgavao zagrijavanju do crvenog usijanja i hlađenju, otkrio je da njegova težina snažno oscilira sa svakim ciklusom kaljenja – čak do toga da je, u jednoj točki, izgubio i zatim povratio svu svoju težinu. Ti su rezultati uključeni u hiperdimenzionalnu teoriju finskog teorijskog fizičara Mattija Pitkänena.⁴

Nezavisni istraživači potvrdili su nečujne bljeskove svjetlosti, a postoji i jedna tvrdnja o potvrdi promjena mase. Nekoliko njih primijetilo je jedan drugi neobičan fenomen: kapljice tekućine koje sadrže koncentrirane ORMUS elemente formiraju se na vanjskoj površini zatvorenih posuda – osobito pod utjecajem magnetskih polja. To ih je navelo na pretpostavku da atomi ORMUS elemenata mogu proći kroz stjenke kvantnim tunelima i povući sa sobom malo vode. Također još nije objašnjeno ni to što, kako je opaženo, određeni preparati ORMUS-a u vodenoj otopini dobivaju statički električni naboj. Pražnjenje se događa uz čujnu iskru, nakon čega se naboj ponovno stvara i opet ga se može isprazniti nebrojeno puta.

Biološki učinci ORMUS-a

Biologija ovih materijala također je potpuno otvorena za istraživanje. Međutim, moglo bi se reći da je novo poglavlje u biologiji već započelo - kvantnim shvaćanjem života. Prema tom gledištu, holistička svojstva života mogu se objasniti samo na temelju kvantne koherencije; to jest, naizgled nasumičnu aktivnost bioloških molekula (prema klasičnoj termodinamici) zapravo koordinira isti kvantni princip koji upravlja djelovanjem lasera. Ovu radikalnu reviziju biologije uvjerljivo je predstavila dr. Mae-Wan Ho.⁵

Nove vidike u kvantnoj biologiji otvorili su nedavni uzbudljivi radovi koji sugeriraju da, dok mali dio DNK služi za kodiranje bjelančevina, njen veći dio (takozvani DNK «otpad»), na način koji je neovisan o kemiji, djeluje na informiranje kvantnog «polja» tijela.⁶ To bi, zajedno s većim brojem objavljenih radova koji ukazuju na prisutnost supervodljivosti u živim organizmima, moglo značiti potvrdu Hudsonovih spekulacija o bliskoj vezi ORMUS-a s DNK – čak i da zapravo može ispravljati greške u DNK.⁷
Hudson je predvidio da bi ovi materijali mogli imati velikog potencijala u industriji – posebno kad su ga njegove analize navele na zaključak da ovih plemenitih metala u svijetu postoji daleko više u ovom nego u metalnom obliku. Međutim, u jednom je trenutku njegov ujak, koji se zanimao za alkemiju, iznio mišljenje da bi se možda mogla pronaći veza s «bijelim zlatom» koje su opisivali neki alkemičari, a koje je imalo ljekovita svojstva i produljivalo životni vijek.⁸ Zato je preparat s ORMUS-om dao jednom vrlo bolesnom psu koji je trebao umrijeti od raka i groznice uslijed ugriza krpelja. Kad se pas oporavio, ljudi su se počeli dobrovoljno javljati da ga i sami uzmu, i čini se da su rezultati bili dobri. Hudson je nakon toga podijelio uzorke mnogim liječnicima, predloživši im da isprobaju ORMUS na nekolicini svojih pacijenata na samrti. U svojim predavanjima, Hudson je predstavio slikovite izvještaje o nekim izvanrednim ozdravljenjima koja su se dogodila. On također spominje da je uzorke ORMUS rodija dao određenom broju laboratorija, uključujući Merck & Co. i američki Nacionalni institut za rak, koji su ga testirali na kulturama stanica raka i utvrdili da nije toksičan za te stanice.

Od tog vremena pojavili su se mnogi nezavisni proizvođači koji proizvode i prodaju koncentrate ORMUS-a pripremljene iz raznih izvora, uključujući morsku vodu, vodu iz dubinskih izvora, soli izvađene iz mineralnih naslaga i određene ljekovite biljke kao što je aloja. Ove proizvode trenutno uzima vjerojatno nekoliko tisuća ljudi. Iako se čini da većina njih nije bolovala od teških bolesti, mnogi su postigli poboljšanje općeg zdravlja i energije, često uključujući promjene stavova koje sami smatraju duhovnim. Usprkos tome, na forumima se može naći nekoliko izvještaja o ORMUS-u pripisivanim oporavcima od teških bolesti, uključujući rak. Ipak, sve podatke o ljudskom zdravlju treba smatrati anegdotalnim. Nisu provedena nikakva klinička ispitivanja, nema čak ni tablica prikupljenih rezultata. Ovdje je, naravno, potrebno shvatiti koliko treba paziti da se ne iznose nikakve tvrdnje o medicinskim vrijednostima materijala poput ovih, za koje ne postoje precizne analize.

Međutim, ukoliko se i suzdržimo od medicinskih kriterija, moguće je demonstrirati trenutne učinke ORMUS-a određenim tehnikama koje se široko primjenjuju u praćenju djelotvornosti terapija energetske medicine. Jedna je mikroskopiranje krvi primjenom tamnog polja. Par sati nakon uzimanja ORMUS-a (kao i kod mnogih drugih blagotvornih tretmana kao što su akupunktura, masaža, itd.), vidljivo je da crvene krvne stanice postaju zaokruženije i bolje odvojene, i smanjuje se količina sitnih otpadaka u krvi.⁹ Također postoje izvještaji EEG studija o povećanju ravnoteže između lijeve i desne hemisfere mozga.

Još jedna obećavajuća tehnika je bioelektrografija. To je nešto širi naziv koji uključuje Kirlianovu fotografiju i postupke koji su se razvili iz nje. Dr. Konstantin Korotkov ih je razradio u kvantitativnu znanost.^10,11

Ovdje ću opisati vlastito iskustvo. Uzimao sam patentirani preparat ORMUS-a oko godinu dana, bio sam svjestan povećane energije i osjećaja dobrog zdravlja. Za testiranja sam koristio GDV opremu (za vizualizaciju oslobođenih plinova) koju je konstruirao dr. Korotkov. Prvo sam prestao uzimati ORMUS na dva tjedna, a zatim sam napravio početno (kontrolno) mjerenje GDV-om i odmah nakon toga uzeo veliku dozu ORMUS-a (šest puta veću od preporučene dnevne doze) i kasnije obavio nova mjerenja u intervalima. Slika 1 [koja ovdje nije objavljena, prim. ur.] prikazuje vremenski tok reakcije u kojem je površina slike narasla na maksimalnih 1,5 puta više od kontrole za oko četiri sata, nakon čega je polako opadala kroz narednih 12 sati. Iz opširnog rada dr. Korotkova s GDV-om očigledno je da, od mnogih parametara slike koji se mogu analizirati, površina najbolje ukazuje na stanje općeg zdravlja.

Čitatelji koji žele napraviti neke od ovih proizvoda za sebe mogu pogledati opise metoda na web-lokaciji Barrya Cartera.¹² Najjednostavnija procedura uključuje samo podizanje pH vrijednosti otopine morske soli na 10,6 do 10,78. Nastali precipitat, koji se sastoji uglavnom od magnezijevog i kalcijevog hidroksida, povlači sa sobom na dno ORMUS elemente. Nakon toga dovoljno je isprati veći dio soli.

Rezultati ORMUS-a u poljoprivredi

Imajući u vidu poteškoće s pribavljanjem znanstvenih podataka u vezi s ljudskim zdravljem, veći naglasak moramo staviti na učinke na biljke. Ti učinci su neosporni i zaista fenomenalni. Može ih se vidjeti na nekoliko web-lokacija.¹³

Najčešće se koristi preparat koji je najjednostavniji i najjeftiniji: sirovi koncentrat dobiven iz morske vode. U poljoprivredi su se zapravo i prije otkrića ORMUS elemenata koristili proizvodi iz mora, posebno alge. Neki su ljudi čak izvještavali o dobrim rezultatima od polijevanja tla neprerađenom morskom vodom.

Dr. Maynard Murray¹⁴ zabilježio je velik broj podataka o zdravlju životinja hranjenih zrnjem uzgojenim na zemljištu tretiranom morskom vodom. Izveden je jedan eksperiment sa sojem miševa kod kojeg 90% jedinki normalno razvije spontani rak dojki. Međutim, od miševa hranjenih zrnjem s tretirane zemlje samo je 55% dobilo rak, a u drugoj generaciji ta je brojka smanjena na dva posto. Naravno, tako tretirana zemlja s vremenom bi postala preslana, pa bi prinosi počeli opadati. Međutim, procedura koncentriranja ORMUS-a vjerojatno povećava njegov udio u odnosu na sol oko 80 puta. Dr. Murray je komentirao da se ljudske populacije u kojima su maligne bolesti rijetke obično nalaze u krajevima gdje «vrlo malo vode otječe u more», tako da vitalni elementi koje voda ispire s planina ostaju i ponovno se koriste.

Potrebno je vrlo malo koncentrata: od deset do pedeset litara po hektaru, ovisno o kulturi. Međutim, rezultati korištenja koncentrata ORMUS-a daleko nadmašuju one dobivene s morskom vodom. Štoviše, bez fotografskih dokaza bilo bi teško povjerovati u njih. Na primjer, stablo oraha tretirano nekoliko godina naraslo je preko dvaput veće od kontrolnih stabala i sada daje šest puta veću masu oraha – a sami orasi su veličine mandarina! Stablo šljive dalo je, u prvoj godini tretiranja, pojedinačne plodove koji su bili gotovo dvaput teži od plodova kontrolnog stabla, a u drugoj godini bili su preko pet puta teži. Jedna fotografija prikazuje stabljike kukuruza koje su tako visoke da vlasnik mora stajati na ljestvama kako bi dohvatio vrh. Čini se da su visoke oko 3,6 metara. Uzgojene naranče bile su velike poput dinja! Mnogo je takvih primjera. Osim toga, postoje brojni dosljedni izvještaji osoba koje koriste ORMUS da biljke tretirane ORMUS-om nisu samo mnogo plodnije, nego i ranije sazrijevaju, trebaju manje gnojiva i otpornije su na štetočine. Čak su i ukusnije!

Moje osobno iskustvo tiče se krumpira. Od četiri reda (koji su se sastojali od dvije sorte), dva su bila tretirana, a dva su primala odgovarajuće količine vode. Prilikom vađenja, ukupna težina gomolja kontrolnih biljaka bila je 14,07 kg, a tretiranih 26,33 kg. K tomu, iako nemam prave kontrolne biljke, neke od mojih mrkava bile su teške preko jedne funte [0,454 kg].

Mjerenja dosljedno pokazuju da se prinosi nastavljaju povećavati tijekom druge i narednih godina nakon tretiranja. To se vrlo vjerojatno može pripisati ORMUS-ovom učinku povećanja broja mikoriza - gljivičnih simbionata nužnih za rast biljaka. Važnosti ovih gljiva još uvijek ne odajemo dovoljno priznanje.¹⁵ Kod pretjerane upotrebe kemijskih gnojiva i herbicida njihova količina u tlu ozbiljno se smanjuje.

Naravno, nema nikakvih dokaza da su ovi rezultati, koliko god bili impresivni, posljedica primjene ORMUS-a. Neki bi i dalje mogli tvrditi da su ti učinci posljedica dodavanja konvencionalnih minerala. To će, kao i toliko toga što sam ranije spomenuo, morati pričekati precizan znanstveni rad.

Potencijalne primjene ORMUS elemenata

Međutim, to ne znači da bismo trebali čekati na takve radove prije nego što iskoristimo ova otkrića. Rast svjetskog stanovništva je neumoljiv, dok je u isto vrijeme površina obradive zemlje ograničena i već se skoro u potpunosti obrađuje. Kad bi bilo moguće povećati proizvodnju samo dvostruko ovim jednostavnim preparatom od morske vode, obilje bi zamijenilo glad koja nam u suprotnom prijeti. A ljudsko zdravlje bi, čak i bez upotrebe ORMUS-a kao izravnog dodatka prehrani, bilo uvelike poboljšano. Osim toga, budući da se morska voda ne može patentirati, mala je opasnost da bi multinacionalne kompanije mogle monopolizirati tržište i prodavati proizvod po napuhanim cijenama, previsokim za poljoprivrednike Trećeg svijeta.

Kako je došlo do toga da biljkama, kopnenim životinjama i ljudima, kako se čini, tako kronično nedostaju ovi elementi? Budući da su oni tako koncentrirani u morskoj vodi, moglo bi se pretpostaviti da su, tijekom života na Zemlji, uglavnom bili isprani u more. To bi moglo pružiti djelomično objašnjenje za širenje pustinja po tako velikom dijelu kopna. A opće smanjenje rasta biljaka doprinijelo bi porastu koncentracije ugljičnog dioksida kojega smo svjedoci, a time i globalnom zagrijavanju. Tretiranje velikih površina zemlje tako bi moglo biti izuzetno korisno za neutraliziranje globalnog zagrijavanja. Mogli bismo zamisliti prskanje velikih površina, posebno šuma, iz aviona. Uz to, kao zamjenu za fosilna goriva, bilo bi moguće proizvesti daleko veće količine usjeva za biogoriva na manjim površinama tla.

Vremena je malo. Želimo li spriječiti najgoru ekološku katastrofu, moramo djelovati na brojne načine. Među njima bi vrlo važnu ulogu moglo odigrati tretiranje tla ovim proizvodima od morske vode. Moramo se time početi baviti odmah. Zbog toga molim svakoga tko je pročitao ovaj članak da poduzme sve što može kako bi proširio informacije o ORMUS-u.

USA RESTAURANTS GUIDE

ČUDOVIŠTE IZ PERUČE 2

ČUDOVIŠTE IZ PERUČE 2

Čudovište iz Peruče – ako ga nema, trebalo bi ga izmislit

Zamislite turističko-ekonomsku vrijednost projekta „Čudovište iz Peruče“ za oporavak ratom narušenog i nikad oporavljenog Vrličkog gospodarstva, te punjenja gradskog proračuna grada Vrlike. Ako Bosna može imati piramide (u to nitio više ne sumnja), zašto vrlički kraj ne bi imao „Čudovište iz Peruče“

Zamislite tisuće turista i fotoreportera raznih svjetskih media centara koji se slijevaju na obale Peručkog jezera u potrazi za našim čudovištem. Osobito bitno je u toj priči izgraditi dionicu auto ceste Dugopolje – Podosoje (do Grabića), zbog mogućih zastoja na dionici D1 Sinj-Vrlika zbog tolikog broja znatiželjnika.

Koliko bi se samo sredstava (u ovoj priči – novaca) slilo u gradski proračun grada Vrlike od boravišnih i inih pristojbi, naplate parkinga, fotografiranja s plastičnim ili brončanim odlijevkom „Čudovište iz Peruče“.

Mulder & Scully na peručkom jezeru

Postoje neke indicije da je i poznati istraživački par Mulder & Scully već više puta, u tajnosti, istraživao pojavu „Čudovište iz Peruče

Također, u planu je gradnja lanca hotela i restorana u Potravlju, Otišiću, Garjaku i Koljanima.

Glavni INFO CENTAR bi mogao biti u JAVNOM GRADSKOM KUPALIŠTU „TABELE“

Ali prije svega treba izgraditi kult „Peručkog Čudovišta“. Za početak autor ovog teksta predlaže osnivanje udruge.Udruga bi dobivala državna poticajna sredstva, kao i svaka udruga koja dobiva državni novac, pa nema razloga da i ova budalaština ne dobije poticaj.

Udruga bi se mogla zvati: Udruga za promicanje i razvoj „Peručkog Čudovišta“

Cilj udruge bi bio:

- Očuvanje kulta „Peručkog Čudovišta“

- Prezentacija „Čudovišta iz Peruče“ u zemlji, inozemstvu, pa čak i dalje.

- Izrada studije o utjecaju „Čudovišta iz Peruče“ na svakodnevni život stanovnika cetinskog kraja

- Spriječiti stanovnike cetinskog kraja da čudovište ispeku i pojedu, jer kako piše Vito Perić, a prenosi Slobodna Dalmacija to već jedanput davno dogodilo...

Također isti list navodi da ...“dvije starice, vidjelice čudovišta cijeli šivot žive na obalama Peručkog Jezera...“ što je i razumljivo. Peručko Jezero ovim činom prestaje bit Akumulacijsko Jezero izgrađeno 60-ih godina prošlog stoljeća , i postaje prirodno jezero koje je tu od davnina, koje je zbog specifične mikroklime i smještaja između Dinare i Svilaje uspijelo sačuvati mitsko čudovište od izumiranja.

Također bi za početak trebalo napraviti mali model čudovišta na baterije i daljinsko upravljanje. Ovo nemojte nikome reći – stroga tajna. Možda postoji nekakva slična igračka u „Sve po 8“, te po potrebi fotografirati „uočeno“ Čudovište iz Peruče. Fotke moraju biti mutne.

Internet stranicu o „Čudovištu iz Peruče“ prevesti na sve svjetske jezike.

Također, potrebno je definirati izgled željenog čudovišta, i krenuti s izradom suvenira, Glasnik Sinja i cetinskog kraja predlaže neke, a vi izaberite.

ČUDOVIŠTE IZ PERUČE

ČUDOVIŠTE IZ PERUČE

Dvije bake iz zaseoka Duvnjaci - Matkovine na lijevoj obali jezera Peruča i dva ribiča u srijedu poslijepodne spazili su neobično stvorenje koje je puzalo po travi i potom skočilo u vodu te otplivalo i nestalo u dubinama jezera.

"Bile smo u našem vrtu, stotinjak metara od obale. Spazila sam nešto crno dugo možda 4-5 metara sa sjajnim ljuskama po sebi. Dozvala sam susjedu Mariju, a ona je viknula ribičima da dođu i ponesu dvogled," priča krepka starica Mara Duvnjak (83) koja sa svojom susjedom Marijom Duvnjak (79) živi na lijevoj obali Peručkog jezera u napuštenom zuaseoku.

"Sinko nije ti to bila zmija. Viđala sam ja zmije. Ova je debela ko ljudska noga u butu." A kad je došla do obale nije skliznula nego je skočila u vodu i po zvuku sam ocijenila da je teška," kaže susjeda Marija Duvnjak. Ribiči koji nisu htjeli pred foto aparat ispričali su istu priču. "Ja sam bio u vodi kad me je prijatelj zovnuo. Došao sam do obale i ponio mobitel u namjeri da snimim to neobično stvorenje. Nisam uspio jer se brzo kretalo, ali i ja procjenjujem da je dugo 4 do 5 metara. U jednom trenutku je izronilo iz vode i glava mu je bila veličine ljudske, ali mislim da se radi o nekoj velikoj zmiji", u jednom dahu nam je ispričao mladi ribič koji je želio ostati anoniman zbog straha da ga prijatelji ne bi zafrkavali.

U svakom slučaju, četvero ljudi je vidjelo i isto opisalo neobično stvorenje, koje je praveći velike valove na vodi otplivalo prema jednoj maloj uvali na jezeru. Bake Mara i Marija kažu kako takvu vrstu životinje do sada nisu vidjele, a žive na obali jezera od rođenja.

Sinjski prirodoslovac Slaven Kardoš kaže kako bi se moglo raditi o dalmatinskom udavu, koji se rijetko viđa u ovim krajevima, a zna narasti i do dva metra dužine s tim što je košuljica udava u pet boja. On je inače bezopasan, a glasa se zviždanjem. Inače, u ovim se krajevima pojavi svako 15 do 20 godina.

Jedan mještanin je također ispričao kako je 1983.g. u jezeru vidio slično veliko crno stvorenje sa ljušturama po koži koje su se presijavale na suncu. Kada se gradila HE Đale na Cetini radnici su 70-ih godina prošlog stoljeća rovokopačem zahvatili i prepolovili veliku zmiju koja je po priči nalik ovoj iz jezera. Inače, postoji legenda o čudovištu iz jezera Peruča koje se zove Karakonđula. Kako nam je ispričao sakupljač takvih priča iz Cetinskog kraja, Branko Mravak to čudovište je najprije otkriveno na Radošiću u davna vremena. Mještani nisu znali što je pa su odlučili da ga ispeku i pojedu. Po predanjima čudovište je došlo iz vode, a nakon što je napravljeno jezero Peruča nastanilo se u potopljenim seoskim kućama jer mu paše život u toplom blatu i mulju pod okriljem tame. Možda će i Cetinski kraj dobiti svoj Loch Ness, piše slobodna dalmacija.

Kravosas

Elaphe quatuorlineata quatuorlineata

Odrasli su do oko 260 cm (rijetko dulji), ali većina je ispod/oko 150 cm. Najveća je europska zmija. Velika, pomalo deblja zmija, robusnija od ostalih velikih zmija na području rasprostranjenosti. Glava joj je dobro izražena, pomalo duga i zašiljena. Leđne ljuske su lagano, ali izraženo, grebenaste kod odraslih. Mladi imaju red tamnih, širokih mrlja (često sa crnim obrubom) ili prečaka na leđima i 1 ili 2 niza manjih na svakom boku. Glava u mladih ima jasan uzorak, a trbuh ima tamne šare koje mogu tvoriti 2 linije. Odrasli mogu imati više-manje takve uzorke ili sa 4 tamne (često tamno smeđe) linije na leđima. Ima 2 predočne ljuske.

Često ih se može naći na rubovima šuma i živica, u otvorenim šumama, na obraslim kamenitim padinama. Preferiraju nešto hladovine i vole topla, relativno vlažna staništa i može ih se susresti u močvarama i kraj potoka i bazena.

Dobro se penje i pliva. Kravosas je realtivno flegmatičan i sporije se kreće.

Često lovi plijen za topla, oblačna vremena i u sumrak. Veći plijen davi. Hrana odraslih se pretežito sastoji od manjih sisavaca (do veličine štakora i mladih zečeva), ali ptice (pogotovo ptići) lovi pretežito u proljeće. Jaja i povremeno pokoji gušter. Nekad zalazi u kokošinjce. Mlađi se pretežito prehranjuju gušterima.

Ženke se pare skoro svake godine, barem na nekim područjima. Lijegu 4-16 jaja (30-70 mm u dužini). Mladi se izlegnu za 7-9 tjedana i dugi su 20-40 cm. Spolno su zreli sa 3-4 godine.

http://www.vrilo.com/index.php/Zanimljivosti/EUDOVISTE-IZ-PERUEE.html