ORB - ORBOVI

Što su orbovi? Neki tvrde da se radi o običnoj prašini koja je pala na leću objektiva, dok drugi tvrde da se radi o nakupinama orgona, astralnim bićima ili duhovima...

'Pomozite mi! Progone me orbovi'

Vapaj je to 36-godišnjeg Australca iz Pertha, koji tvrdi da već dugo ima posla s paranormalnim. Na posljednjoj je snimci uspio zabilježiti čudesnu transformaciju kugle u lik izvanzemaljca.

Što su to orbovi ili svijetleće kugle? Ako dosad još niste čuli za taj fenomen, ukratko objasnimo da znanost o tome zna malo ili ništa, te da orbove na slikovnim zapisima tumači kao anomalije izazvane prašinom na lećama ili kao rezultat prisustva vlage.

No, mnogi vjeruju da su orbovi zapravo duše umrlih osoba, bića iz drugih dimenzija, posebna vrsta života, možda čak i izvanzemaljci.

Jedna od teorija kaže da ih je tisuće svakodnevno svuda oko nas, no da toga nismo ni svjesni zato što ljudske oči percipiraju manje od 10 posto univerzuma.

Što su - da su, izvjesni Paul iz Pertha bi silno volio da ga orbovi ostave na miru i napuste njegov život.

Australac se na YouTubeu prvi put oglasio početkom srpnja, te je od tada na tom servisu objavio nekoliko desetaka fascinantnih snimaka.

Posljednji je video možda i najdojmljiviji, a na njemu je svijetu pokazao lice bića koje neodoljivo podsjeća na izvanzemaljca.

"Volio bih da mi netko pomogne. Nemam se kome obratiti. Orbovi su u mom su životu već 12 godina i ne prestaju me progoniti ma kamo selio. Bude me svaku noć i čujem ih kako govore."

"Snimam ih dvije godine pomoću infracrvene kamere, te se nadam se da ću uskoro uspjeti zabilježiti i to što pričaju, pa i te rečenice podijeliti sa svijetom".

"Ne znam što su te svijetleće kugle - izvanzemaljci ili duhovi - ali znam da su ta bića stvarna i da sam zbog njih sam počeo gubiti razum", napisao je između ostalog očajni Australac uredniku jednog portala.

izvor: net.hr

VELIKI PRASAK - BIG BANG

Po teoriji Velikog praska (eng. Big Bang), svemir se prije (prema posljednjim istraživanjima) 14-15 milijardi godina počeo širiti iz točke neizmjerne gustoće, te se nastavio širiti do danas. Ova teorija, za razliku od suparničkih teorija, obuhvaća koncepte mijenjanja i evolucije svemira, te je zato jedina u stanju objasniti pojave kao što su Hubbleov zakon, kozmičko mikrovalno pozadinsko zračenje i omjeri lakih elemenata u svemiru.

Velikim praskom naziva se događaj stvaranja svemira. Važno je razumjeti da Veliki prasak nije nikakva eksplozija u "središtu svemira" (svemir nema središte!) već sam događaj stvaranja prostora, vremena, materije i energije. Svemir se nakon Velikog praska počeo širiti i širi se i danas. Sa širenjem prostora, materija se razrjeđivala, svemir se hladio i mijenjao: od homogene "juhe" vrućih, nama danas uglavnom nepoznatih čestica, do današnjeg hladnog svemira s milijardama galaksija. Sam trenutak stvaranja i kratak period od 10-44 sekundi nakon stvaranja još uvijek su izvan domašaja znanosti. Naime, Einsteinova opća teorija relativnosti, jedina opće prihvaćena teorija prostora i vremena, ne funkcionira za sustave manje od tzv. Planckove udaljenosti (10-35 metara) i za događaje koji traju kraće od tzv. Planckovog vremena (10-44 sekundi). Unutar Planckovog vremena ni prostor ni vrijeme više nemaju isto značenje kao u svakodnevnom životu. Tu bi granicu trebala srušiti kvantna teorija gravitacije, koja još uvijek nije razvijena. Ovaj početni period svemira zovemo "epoha kvantne gravitacije".
Svemir možemo podijeliti u nekoliko epoha. Iza epohe kvantne gravitacije, slijede redom epoha velikog ujedinjenja, epoha elektroslabe sile (kvarkovska epoha), leptonska epoha, fotonska epoha, epoha u kojoj svemir postaje proziran i epoha formiranja galaktika nakon koje nastupa sadašnja faza razvoja svemira. Epoha velikog ujedinjenja nastavlja se na epohu kvantne gravitacije, u trenutku kada je svemir imao temperaturu od 1032 K. Oko 10-38 sekundi nakon nastavka svemira, pri temperaturi od 1029 K, temeljna međudjelovanja - jako, slabo i elektromagnetsko - mogla su biti ujedinjena. Fluktuacije u vakumu uzrokuju ubrzanu ekspanziju, tzv. inflaciju. Svemir je u 10-34 sekundi narastao od 10-15 m do veličine deset milijuna promjera sunčevog sustava. U ovoj epohi nastaje mala asimetrija između materije i antimaterije, koje će se kasnije uglavnom poništiti, no mali višak materije stvoriti će današnji svemir. Ovaj se proces zove bariogeneza. U epohi elektroslabe sile (kvarkovska epoha), pri temperaturi od 1027 K i starosti svemira od 10-34 s, jako međudjelovanje se počinje odvajati od preostala dva koja zajedno tvore elektroslabu silu. Kvarkovi i antikvarkovi se međusobni poništavaju, a spomenuta asimetrija odgovorna je za postojanje materije u svemiru. Leptonska epoha počinje pri starosti svemira od 10-10 sekundi i pri temperaturi od 1015 K. U ovoj se epohi razdvajaju elektromagnetska i slaba sila. Pri starosti svemira od oko 10-5 s stvaraju se protoni i neutroni. Na temperaturi ispod 1011 K protoni se ubrajaju u "tvar" dok se skoro 2000 puta lakši elektroni ponašaju kao zračenje, pa, uz neutrine, doprinose termičkoj ravnoteži. Protoni i neutroni slobodno prelaze jedni u druge, no to prestaje kad se svemir ohladi do temperature od 1011 K, nakon čega prevladava prelazak iz težih neutrona u lakše protone, pri čemu se energija oslobađa. Nakon uspostave ravnoteže između procesa prelaska protona u neutrone i obrnuto, 38% nukleona (neutrona i protona) su neutroni, a 62% protoni. Oko 1 sekundu nakon nastanka svemira, pri temperaturi od 1010 K, nastaje fotonska epoha. Termička ravnoteža se više ne održava neutrinima, a istovremeno se veliki broj protona i elektrona anihilira i prelazi u fotone. Tri minute nakon Velikog praska, pri temperaturi od 109 K stvaraju se jezgre atoma deuterija - deutroni, nakon čega nastaju jezgre elemenata težih od vodika, uglavnom helija. Ovaj proces se naziva prvotna nukleosinteza. Oko 300 000 godina nakon Velikog praska, pri temperaturi od 3000 K, svemir postaje proziran. Elektroni se s protonima vežu u vodikove atome, koji su električni neutralni, pa svemir postaje proziran za fotone. Svjetlost koja nam dolazi sa "rubova" svemira krenula je na svoj put prema nama u vrijeme zadnjih raspršenja fotona na 3000 K. Ovu je svjetlost prikupio satelit COBE (Cosmic Background Explorer), a kasnije i WMAP (Wilkinson Microwave Anisotropy Probe). Ovo je zračenje, uslijed širenja svemira, do danas ohlađeno na 2.7 K i predstavlja kozmičko mikrovalno pozadinsko zračenje koje su 1964. godine otkrili Arno Penzias i Robert Wilson. Milijardu godina nakon Velikog praska, počinje epoha formiranja galaksija, temeratura je pala na 18 K. Početne nehomogenosti, iako vrlo male, prouzročile su tijekom milijarde godina grupiranje tvari u nakupine - preteče protogalaksija. Od najgušćih područja nastaju prve zvijezde, od kojih one najmasivnije vrlo brzo eksplodiraju kao supernove. Svemir se nastavlja hladiti sve do današnje temperature od 2.7 K. U jezgrama zvijezda koje su nastale od jezgara vodika i helija, stvaraju se teže atomske jezgre. Ugljik, kisik, dušik i željezo stvoreni nukleosintezom u zvijezdama, raspršuju se svemirom eksplozijama supernovih, čineći osnovu za zvijezde nove generacije.

Kozmičko mikrovalno pozadinsko zračenje, Hubbleov zakon, količina i lokacija lakih elemenata, radio-galaksije i kvazari razlozi su zašto većina kozmologa danas prihvaća teoriju Velikog praska, a ne suparničku teoriju stalnog stanja. Kozmičko mikrovalno pozadinsko zračenje [uredi] Zasigurno najjači dokaz teorije Velikog praska je kozmičko mikrovalno pozadinsko zračenje (eng. Cosmic Microwave Background Radiation, CMBR). To je difuzno izotropno zračenje čiji spektar odgovara spektru zračenja crnog tijela pri temperaturi od 2.73 K. Spektar zračenja se nalazi u mikrovalnom dijelu spektra, van optičkog prozora, pa ga je moguće detektirati samo radio-teleskopima. Smatra se da ovo zračenje predstavlja ohlađeno zračenje zaostalo iz vremena ranog svemir. Otkriće CMBR je vrlo važno jer jer se uklapa u teoriju Georgea Gamowa po kojoj su kemijski elementi stvoreni u prvih 5 minuta nakon Velikog praska. On je tvrdio da bi prvobitno zračenje iz tog vremena još uvijek trebalo ispunjavati svemir, te da bi, usljed širenja svemira, trebalo biti ohlađeno na oko 5 K. Kada je zračenje otkriveno, pokazalo se da je izotropno, iz čega je zaključeno da potječe iz dubokog svemira. Naime, svako zračenja nastalo u blizini Sunca ili u našoj galaksiji ne bi bilo sferno simetrično, t.j. njegov bi intenzitet varirao ovisno o smjeru. Drugo važno svojstvo CMBR je spektar zračenja koji odgovara spektru zračenja crnog tijela. Hubbleov zakon [uredi] Edwin Hubble otkrio je 1929. proporcionalnost između udaljenosti pojedine galaktike i brzine kojom se ona udaljava od nas. Ta se proporcionalnost naziva Hubbleov zakon. Ova proporcionalnost navodi na zaključak da je svim galaksijama trebalo podjednako vremena za pomak od početne pozicije do današnjeg položaja. Svemir je, dakle, jednom bio sažet u točku i od tada se širi. Omjeri lakih elemenata [uredi] Nukleosinteza velikog praska (engl. Big Bang Nucleosyntesis, BBN) je dio teorije Velikog praska koji objašnjava omjere količine različitih lakih elemenata u svemiru. U trenucima nakon Velikog praska, svemir je bio vruća mješavina raznih vrsta čestica. Kako se svemir hladio, barionske čestice, kao što su elektroni, protoni i neutroni, počele su se vezivati u atome, većinom vodika i helija. Teorija BBN ne samo uspješno predviđa da su vodik i helij dominantni elementi u svemiru, nego predviđa i njihov međusobni omjer. Deuterij je stabilni, neradioaktivni izotop vodika, a njegova jezgra se sastoji od jednog protona i jednog neutrona. Atomska masa mu je 2.104. Ova je čestica iznimno "krhka" - poznato je da ne nastaje u nuklearnim reakcijama u jezgrama zvijezda, već se tamo samo razara. Deuterij je moguće pronaći samo u međuzvjezdanoj materiji koja još nije prošla kroz ciklus života neke zvijezde. Prisustvo deuterija je još jedan dokaz da su laki elementi nastali nakon Velikog praska. Kvazari i radio-galaksije [uredi] Radio-galaksije i kvazari također su jedan od jakih dokaza teorije Velikog praska. Radio-galaksije su galaktike koje su iznimno svijetle u radio dijelu spektra. Kod većine otkrivenih radio-galaksija utvrđena je jaka emisija radio-valova iz područja u blizini središta galaksije, a često se javlja i radio-svijetli halo. Otkriveni Radio-valovi su vrlo često jako polarizirani, što su astronomi protumačili kao radio-emisiju elektrona vrlo velikih energija, koji se gibaju brzinama bliskim brzini svjetlosti. Smatra se da je uzrok tome neka vrlo dramatična pojava pri čemu se oslobođa energija ekvivalentna onoj koja se oslobađa anihilacijom desetak milijuna zvijezda. Otkriveno je da se jači izvori nalaze na većim udaljenostima od slabijih. Gledajući sve dublje u svemir ujedno gledamo sve dalje u prošlost, pa gornje otkriće ukazuje na evoluciju radio-galaksija od jačih prema slabijim izvorima. Upravo se teorija Velikog praska, za razliku od konkurentnih toerija, zasniva na ideji evolucije svemira. Godine 1963. astronom Martin Schmidt otkrio je dva objekta (3C 273 i 3C 48) na kozmološkim udaljenostima od z=0.16 i z=0.37, što znači da se udaljavaju od nas brzinama jednakim 15% i 31% brzine svjetlosti. Ovi su objekti nazvani kvazarima (engl. quasar, quazi-stellar object, QSO). Kvazari su izvangalaktički objekti koji su iznimno svijetli s obzirom na njihovu veličinu i udaljenost - smatra se da je emisija elektro-magnetskog zračenja kvazara od stotinu do tisuću puta veća nego što je to slučaj kod prosječne galaksije. U teleskopima izgledaju kao točke, pa odatle i naziv kvazari (kvazi-stelarni objekti). Do danas ih je otkriveno nekiliko tisuća, neki od njih i u skupovima galaksija. Iako priroda kvazara i njihova uloga u evoluciji svemira nije do kraja jasna, danas se smatra da su kvazari najsvijetliji tip aktivnih galaktičkih jezgri iz ranih faza evolucije galaksija, te da se zaista nalaze na njihovim kozmološkim udaljenostima. Kvazari su najdalji i intrinsično najsvijetliji objekti koje možemo vidjeti.

PARALELNI SVEMIR

Postoje li paralelni svemiri? Kvantna fizika tvrdi da postoje ali mi svejedno ne znamo monogo o njima. Ponašaju se poput elektrona, a u tom smislu ih ne možemo vidjeti ali možemo vidjeti posljedice koje je uzrokovao Veliki prasak prije 14 - 15 milijardi godina.

Znanstvenici razvijaju teoriju strune koja pretpostavlja kako sve u svemiru, od ogromnih galaksija do subatomskih parcijala, je načinjeno od sičušnih, vibrirajućih stringova energije. Matematika string teorije govori kako svijet kojega poznamo nije kompletan. Pored poznate četiri dimenzije - trodimenzionalni svemir i vrijeme - teorija struna pretpostavlja postojanje šest posebnih dimenzija, "skrivenih" dimenzija smještenih u sičušne geometrijske oblike na svakoj pojedinačnoj točci u našem svemiru. Znanstvenici rabe kompjutorsku tehnologiju da vizualiziraju kako bi izgledao šestodimenzionalni svemir; nitko još sa sigurnošću ne zna kakav bi oblik zauzeo. Sudeći po matematici teorije struna, dodatne dimenzije mogu poprimiti bilo koji od desetaka tisuća mogućih oblika, a svaki oblik teorijski odgovara svom vlastitom svemiru koji ima vlastite fizičke zakone. Fizičar Henry Tye kaže: "Priroda odabere jedan - a mi želimo znati kako izgleda taj jedan".

Fizičar Gary Shiu kaže kako su višedienzionalni oblici daleko premaleni da bi se mogla vidjeti njihova mjera, što teoriju čini krucijalnom i složenom. "Možete teorijski iznjeti bilo što ali morate biti u mogućnosti to dokazati i eksperimentom," kaže on. "Problem je kako to istestirati?"

Fizičari misle da će otkrivanjem ovih dimenzija doći do kritičnog elementa string teorije, a to je "teorija svega što postoji" ili kako to neki zovu božji kod.

NEBESKE RIBE - SKYFISH

Nedavno je sve više izvještaja govorilo o čudnovatim bićima zvanim nebeskim ribama. Ostaje nejasno dali su ta bića ribe, ptice ili neke vrste crva.


Neobična bića imaju duguljasto crvoliko tijelo sa nekakvom vrsta peraja-krila (nalikuju na riblje peraje, otuda im ime nebeske ribe). No stvar je u tome što ta bića ne žive u vodi, nego žive u zraku.

Nitko još nije izmislio pristojno ime za te životinje. Neki prijedlozi su : «leteći štapići» i ranije spomenuto ime «nebeske ribe»

Prvi je put prije desetak godina nebeske ribe fotografirao filmski direktor Jose Escamilla. On je zapravo isprva mislio da se radi o nekoj vrsti nepoznatog letećeg objekta, ali je kasnije shvatio da se ustvari radi o nekakvoj nepoznatoj vrsti živog bića koje se kreće jako velikim brzinama.

Počeo je proučavati ta živa bića i shvatio da se te životinje nalaze svugdje po svemiru. Osima toga otkrio je i to da se ta bića počinju brže razmnožavati zbog globalnog zatopljenja.

Bez ikakvog primjerka tog bića (bilo živog ili mrtvog) za proučiti, nemoguće je utvrditi dali su ta nepoznata crvolika stvorenja živa bića ili nisu, ali Escamilla nagađa da se radi o živom biću.

Dokazi o postojanju nebeskih riba su samo na slikama, snimkama i svjedočanstvima očevidaca. Do sada nije nađen ili uhvaćen niti jedan živ ili mrtav primjerak nebeske ribe, niti nitko ne zna od kuda dolaze ta stvorenja, ali postoje specijalizirani ljudi koji sebe nazivaju lovcima na nebeske ribe, koji uglavnom žive u Japanu.

Ti lovci kažu da je njihov lov na ta bića hobi. No isto tako kažu da je taj hobi i opasan. Naime oni kažu kako su ta stvorenja za jesenske sezone otrovna. Isto tako kažu da su nebeske ribe ekstremno brze i da lete brzinom od 300 kilometara na sat.

Analiza fotografija i video sadržaja u kojima su snimljene nebeske ribe upućuju na to da su ta bića veličinom od par centimetara do veličine preko pedesetak metara u duljine.
Kako nešto tako veliko može biti nepoznato svijetu? To je srž misterija.
izvor:
http://paranormalnoiostalo.blog.hr/

SKALARNI VALOVI I SKALARNA ENERGIJA

Od kada se u svijetu pojavio pojam energija nulte točke, rođen je novi soj kopača zlata. Mnogi izumitelji love tu energiju nulte točke, jer se radi o besplatnoj energiji. Priča počinje kako su još Michael Faraday i Nikola Tesla otkrili primjenu besplatne energije. Kada jednom znate kako ju tražiti, onda ćete ju moći izvlačiti iz vakuma u neiscrpnom obilju. Zamislite si vaš televizor bez strujnog kabla, jer televizor koristi energiju koju prima iz vakuma? Možete li to zamisliti, znate li što to znači? Zbogom nafti, pa možda tek time imate pravi osjećaj. U svijetu koji je teško zavisan o nafti, mnogi moćnici danas ne bi bili zadovoljni jer bi izgubili svu svoju moć i bogatstvo.

Zbog tog razloga kao i zbog moguće vojne primjene su te invencije bili globalno potisnute u zadnja dva desetljeća. SAD zabranjuje izvoz neriješenih patenata ako se vjeruje u postojanje vojne primjene. Međutim umirovljeni poručnik američke vojske Tom Bearden je patentirao uređaj za generiranje besplatne energije s koeficijentom većim od 1, koga je nazvao Generator elektromagnetske-energije bez kretanja - Motionless Elektromagnetic Generator - MEG. Preko 1 u ovom smislu znači, kako više energije izlazi iz uređaja nego što u njega ulazi. Bearden tvrdi kako taj generator proizvodi 100 puta više energije nego što je potrebno za održavanje njegovog pogona. Njegov MEG uređaj nije u sukobu sa zakonom o konzervaciji energije, drugim zakonom termodinamike, jer jednostavno hvata energiju iz vakuma. Jean Louis Naudin je replicirao Bearden-ov MEG uređaj i potvrdio kako njegov MEG uređaj ima koeficijent veći od 1.

Bearden je ponovio rad James Clerk Maxwell-a iz 19. stoljeća, utemeljitelja klasične elektrodinamičke teorije. Po njemu je interpretacija originalnog rada Maxwell-a netočna, a rad je bio i krivo interpretiran i pojednostavnjen od Lorentz-a i Heaviside-a, kako bi ga se, navodno, bolje razumjelo. Bearden je otkrio kako su originalne Maxwell-ove jednadžbe bile previđene, pa se kao rezultat toga previdjela i mogućnost korištenja besplatne (slobodne) energije iz vakuma. Bearden je u dobrom društvu glede te tvrdnje, jer je i Max Planck, osnivač kvantne fizike također uvijek sugerirao potrebu za ponovnim utemeljivanjem vrijednosti Maxwell-ovih jednadžbi.

Laički rečeno Bearden-ov MEG uređaj je u osnovici nabijeni dipol, koji se sastoji od nabijenih ploča. Objašnjava kako fizikalni vakum kreira tijek virtualnih fotona elektromagnetske energije, koga podržava potencijal nabijenog dipola. Potencijal dipola je u stvari ravnoteža između izbijanja i nabijanja virtualnim fotonima iz vakuma. Dakle stacionarno električko polje nije uopće stacionarno, samo se takvim čini, više sličeći vodopadu koji iz daljine izgleda kao stacionarni zid vode, no proučavanje izbliza dokazuje kako se radi o konstantnom tijeku vode. Tajna MEG uređaja nije u izbijanju naboja dipola u samom krugu dipola, već u drugom odvojenom električnom krugu. Nakon toga će vakum automatski ponovno nabiti izbijeni dipol kako bi ostvario težnju ravnoteži. Kaže se da naboj koji teče u drugom krugu isporučuje stvarnu električnu snagu.

Na taj način se ekstrahira energija nulte točke iz vakuma i prazni u električnom krugu. Bearden kaže kako svi današnji izvori električne energije kao što su baterije, dinamo i centrale, imaju jedan zajednički problem. Kada se električna struja vraća prema izvoru koji ju je na početku kreirao, ubit će tok virtualnih fotona s vakumom kao izvorom. Neznajući uzimamo vedra puna energije nulte točke iz rijeke pa ih onda nenamjerno ponovno vraćamo u rijeku.

Tom Bearden je doašo i do vrlo važnog novog otkrića u vezi s novim tipom 'elektromagnetske energije'. Prema Bearden-u, danas korištene četiri Maxwell-ove jednadžbe su pojednostavnjena verzija Maxwell-ovog izvornog rada. Bearden kaže kako je Oliver Heaviside odbacio skalarni dio kompleksnih brojeva u Maxwell-ovim originalnim jednadžbama, ostavljajući samo vektore u Maxwell-ovim jednadžbama zbog lakšeg računanja.

To je razlog zašto danas znanost zna samo klasičan elektromagnetski val, koji je transverzalan. U transverzalnom valu električno i magnetsko polje osciliraju okomitao na smjer širenja vala. Po Beardenu nam je odstranjivanjem skalarnog dijela Maxwell-ovih jednadžbi izgubljena činjenica da se energija može širiti longitudinalnim valovima super-luminalnim brzinama (brzinama većim od brzine svijetlosti). Longitudinalni valovi su slični valovima zvuka i osciliraju u istom smjeru u kojem se šire.

Prema Bearden-u interni longitudinali val u elektromagnetskom valu je fundamentalan val, koji postoji u svim poznatim elektromagnetskim poljima bilo kojeg oblika. Skalarna komponenta elektromagnetskog vala se može kreirati iz dva suprotna elektromagnetska vala, vala i njegovog anti-vala. Oba će si vala međusobno poništavati električnu i magnetsku komponentu polja, kada su valovi u fazi privremeno pomaknutoj jedan prema drugomu za 180 stupnjeva. Rezultat je elektromagnetski skalarni val. On putuje u vremenskoj domeni i potpuno je drugačiji od transverzalnog elektromagnetskog vala, koji putuje tro-dimenzionalnim prostorom. Po Bearden-u moramo misliti o vremenu kao komprimiranoj formi energije kao što je to i materija. Sjećate li se Einstein-ovog poznatog zakona, koji kaže da je energija jednaka umnošku mase i brzine svijetlosti na kvadrat? U ovom slučaju možemo naći istu obilnu komprimiranu energiju u vremenskoj domeni i možemo ju hvatati kao kada se longitudinalni skalarni EM valovi u vremenskoj domeni konvertiraju u uobičajene transverzalne EM valove. Konverzija skalarne elektromagnetske energije u transverzalnu elektromagnetsku energiju se naziva skalarnom interferometrijom i ona je rezultat interferencije dvaju skalarnih valova. To je suprotan učinak samo-poništavajućem paru transverzalnih elektromagnetskih valova koji kreiraju skalarni val.

Tijek virtualnih fotona koji se događa između dipola i vakuma, ranije spomenutog, je u stvari tijek skalarnih valova. Stoga su skalarni valovi vrlo različiti od elektromagnetskih valova; i to zbog jedne stvari, tj. oni mogu putovati beskrajnim udaljenostima bez gubitka energije brzinama većim od brzine svijetlosti (superluminalno).

Kada skalarne valove kreira dipol, kao što je baterija, generator ili permanentni magnet s dva pola, polarizacija naboja će kreirati skalarne valove koji će žuriti između polova i vakuma. Svaki dipol u svemiru od atoma sa svojim pozitivnim i negativnim nabojem, do Zemlje i Sunca sa svojim magnetskim poljima kao i sva nebeska tijela u svemiru zrače skalarne valove, pa su stoga u osnovi skalarni valovi svugdje u svemiru, popunjavajući vakum prostora, čineći ga obiljem energije nulte točke.

Početko 20. stoljeća je Nikola Tesla prvi otkrio skalarne valove. Koristio je indukcijske zavojnice za kreiranje tih skalarnih valova. Proveo je mnogo eksperimenata šaljući skalarne valove oko Zemlje dokazujući kako za razliku od transverzalnih valova, koji se šire na velike udaljenosti s disipacijom i gube svoju energiju brzinom jednakom kvadratu udaljenosti od izvora, longitudinalni valovi mogu putovati do bilo koje udaljenosti bez praktički ikakvog gubitka energije.

Tesla je u svoje vrijeme vjerovao u postojanje etera, iz koga bi se mogla koristiti slobodna energija, što bi moglo biti spas za čovječanstvo. Obratio se Američkom institutu inžinjera elektrotehnike 1981. slijedećim riječima:

". . . snagom izvednom iz njega, sa svakom formom energije dobivenom bez napora, iz spremišta zauvijek neiscrpnog, čovječanstvo će napredovati velikim koracima; samo je pitanje vremena kada će čovjek uspijeti priključiti svoje strojeva na zamašnjak prirode".

Skalarne valove Tom Bearden-a su otkrili i ruski znanstvenici. Rusi su međutim dali skalarnim valovima drugačije ime, nazivaju ih torzijskim valovima. O njima ćemo naučiti više kasnije. Kao raniji čovjek vojske, uvjeren je kako su Rusi koristili tu tehnologiju za kreiranje arsenala oružja skalarnim valovima tijekom Hladnog rata. To oružje je, temeljeno na Teslinoj haubici, smrtonosno skalarno oružje koje, u usporedbi, čini blijedim naše oružje masovne destrukcije. U svojoj najblažoj formi to se oružje može koristiti za modificiranje i manipuliranje vremenom, za kreiranje uragana i tornada, a može se čak s njime proizvesti potrese. U najagresivnijoj primjeni, moglo bi se izbrisati postojeću civilizaciju svojom smrtonosnom silom koja je nezaustavljiva.

Na drugoj strani, su miroljubive aplikacije tehnologije skalarnih valova, koje prelaze ljudsku imaginaciju; kao ni jedna druga dosadašnja tehnologija, kojoj je planet svjedočio, a mogu voditi čovječanstvo u Zlatno doba. Obećava slobodnu, besplatnu energiju, antigravitacijski pogon i aplikacije liječenja koje mogu izliječiti bilo koju bolest preokrečući vrijeme bolesti. Prema Bearden-u, Antoine Priore je 60-tih i sedamdesetih godina koristio, kao preteču svoje medicinske patentirane tehnologije, aplikacije skalarnih valova, a njegovi eksperimenti na životinjama su dokazali mogućnost liječenja svih formi raka. Objašnjenje

tih čudotvornih izliječenja je prisiljavanje oštećenih stanica skalranim valovima da se vrate u svoje ranije zdravo stanje. Tako je tehnologija skalarnih valova tehnologija čuda, ako je vjerovati Bearden-u.

Bearden-ova teorija, koju je objavio u knjizi pod naslovom "Energije iz vakuma, koncepti i principi - Energy from the vacuum, concepts & principles" je dokazana prvim na tržištu raspoloživim energetskim uređajem nazvanim "Patterson-ova energetska stanica - Patterson Power Cell", inovativni uređaj s omjerom većim od jedan.

Patterson-ova energetska stanica je razvijena i patentirana. James A. Patterson je znanstvenik Tehnologija čiste energije - Clean Energy Technologies iz Dallas-a. Radi se o staklenoj posudi napunjenoj tisućama sitnih, paladijem pokrivenih kuglica koje služe kao elektrode. Uređaj pogoni teška voda. Kada se pokrene s malom ulaznom snagom od 1,4 Wat-a, stanice izbacuju enormne količine topline, stotinu puta veće energije od energetskog ulaza. Tvrdi se kako je Patentni ured SAD-a testirao uređaj i dodijelio četiri patenta, Uređaj se proučava i na različitim sveučilištima širom svijeta i tretira ga se vrlo ozbiljno, no više nema sumnje u njegov rad, već se spore oko toga kako radi!

SKALARNA ENERGIJA - ORGON

Orgon ili Skalarna energija, tj. životna energija, je nešto što je oduvijek bilo prisutno u ovom svemiru, a nekima još i odavno poznato. Čini se da svojstva i potencijali te, za većinu nas još uvijek misteriozne sile, ruše postavke na kojima počiva ova naša “koncenzusna realnost.”

Tako se i “elita,” koja samu sebe smatra vlasnikom, kako nas, tako i ove oblasti postojanja, već odavno trudi da i ova istina ne postane dio naše objektivne realnosti. Čini se da u realnosti koju nam oni prezentiraju, ionako nema mnogo mjesta za istinu. To je vjerovatno zbog toga što bi nas istina mogla osloboditi od njihove kontrole. Isto tako, sve su prilike da će nam orgon ostati misteriozan onoliko dugo dok ne odlučimo da izvadimo glavu iz pijeska, i počnemo sami njome razmišljati.

Malo je poznato da je još oko 1930 – te godine (zvanično) otkrio životnu energiju, koju je on nazvao – orgon. Reich, inače rodom Austrijanac, diplomirao je na medicinskom fakultetu u Beču 1922.g, a onda je zajedničkim radom sa Sigmundom Frojdom postao i jedan od pionira psihoanalitike. Kao protivnik fašizma, Reich je napustio Austriju 1939.g. i prešao u USA, gdje je najviše radio na proučavanju orgona. Još u to vrijeme on je počeo sa proizvodnjom orgonskih akumulatora i ‘orgonskih topova,’ uređaja za modifikaciju klime koje je nazvao “cloud-busters” (razbijači oblaka). Reich je bio uvjeren da se orgon može upotrebljavati za razne pozitivne svrhe, međutim, kao i mnogi drugi naučnici koji su se našli na pragu otkrića i primjene besplatne energije, Reich je uhapšen od strane američke vlade, njegova laboratorija kao i knjige na temu orgona su mu spaljeni, podaci o njegovom radu zataškani a ni on sam nije uspio da izađe živ iz zatvora. Umro je u zatvoru, navodno od infarkta.

Postoje i podaci da je ova energija bila poznata i Nikoli Tesli, kao i načini za njenu proizvodnju i distribuciju, koji bi obezbjedili da svi mi danas imamo na raspolaganju besplatnu energiju. O smanjenju zagađenja planete da ne pričamo. U svakom slučaju, ova akcija “kontrolnog sistema matriksa” samo je usporila napredak na proučavanju životne energije, koja još uvijek zvanično ne postoji, dok su tzv. “naučnici iz podzemlja” tiho nastavili sa radom na njenom proučavanju, razvijanju određene tehnologije koja je u stanju da aplicira orgon u pozitivne svrhe kao i publikacijom literature na tu temu.

FREE RESTAURANTS BLOG

VILE I VILENJACI

Za vile se vjeruje da žive pod zemljom ili u blizini starih brjegova&špilja.Za njih se obično vjeruje da imaju krila,no može ih se naći i bez njih.Krila su vizualna ekspresija energije koja prolazi kroz linska tijevila,dok su vilinske oči ogledalo njihove duše.

...divna su ta stvorenja....sičušna...malena...poletna...lepršava...
Vile se može podijeliti na nekoliko načina,no najbolje ih je razlikovati prema njihova četiri prirodna elementa.
Vodene vile mogu se naći u i oko svih voda tekućica i stajaćica,no najviše vole potoke i vodopade.U ovu skupinu vila ubrajaju se niksiji,lamiasi&undinesi.Najpoznatiji su niksiji,engleske riječne vile bijele puti i zelene kose,dok su od morskih vila najpoznatije sirene.
Sirene....mmm...
Zemaljske vile žive duboko u zemlji,u kamenju& u korijenju drveća.U ovu skupinu ubrajaju se gnomi,bravniji&komoldi.Zemaljske vile predstavljaju sile prirode koja odražava njenu moć.
Vatrene vile su osobito ćudljive vile,a u ovu skupinu se ubrajaju salamanderi,vatreni drejkovi&raznorazni vražićci.
Zračne vile predstavljaju glasnike duša koji lete između svjetova zemlje&neba,duhovnoga&tjelesnoga.U ovu skupinu spadaju silfi,perisi&sve vrste krilatih vila.Općenito jako vole krila&krilata stvorenja pa se veoma rado kite ptičjim perjem.

Vile se u različitim kulturama različito doživljavaju. U jednima ih smatraju dobrodušnima, dok su drugim govore o opakim stvorenjima koja vole podvaljivati ljudima.



U svom prirodnom stanju, vile su zapravo čista energija. Vile uzimaju oblik prema svom karakteru ili području na kojem borave. Vilinska krila načinjena su od svjetlosti, osjećaja i energije. Vilinske oči su ogledala njihove duše. Ponekad imaju crvene uši što je znak njihove nadnaravne moći. Njihova odjeća je raznolika. Vile ponekad znaju oponašati ljudsku modu i stilove svog područja i vremena.

Vile su smrtne, ali ipak žive puno duže od ljudi, a za razliku od nas vrlo vješto se služe magičnim moćima i trikovima. Vile pomažu ljudima i vraćaju dobro dobrim. Poznato je da su vile i vrlo osvetoljubive pa je dosta važno držati se njihovih pravila.



Vilama se katkad neka osoba jako svidi te joj počnu donositi dragocjenosti ili novac. Osoba koja ima tu čast i sreću, tu tajnu mora čuvati za sebe, u suprotnom darovi će prestati dolaziti. Isto tako vile vole i primati darove, ali samo ako ih smatraju prikladnima. Među najdražima su im kolači, mlijeko i sir.



Zauzvrat će one puniti suhe bunare vodom, činiti usjeve plodnima… Ukoliko vile prestanu primati darove, odnosno ako im se uskrate, one su vrlo tvrdoglava i svojeglava bića, ćudljiva su i ono što kažu ne mora uvijek biti istina. Kada je riječ o vilama stvari zasigurno nisu onakve kakvima se čine.

Vilenjak je stvorenje iz germanske mitologije. U početku su bili zamišljeni kao mala bića i bogovi plodnosti, a izgledali su kao mladi ljudi i žene, prelijepi te su živjeli u šumama, pod zemljom, u spiljama ili u izvorima i zdencima. Bili su dugovječni ili besmrtni te su imali magične moći. Počevši s vilenjacima J. R. R. Tolkiena (u Gospodaru Prstenova gdje mudri i besmrtni vilenjaci imaju vrlo važnu ulogu) postali su glavni likovi mnogih drugih modernih fantasy djela, što u književnosti što u računalnim igrama. Ljudske su visine i izgleda, samo što imaju duge šiljaste uši. Nemaju ni brade ni brkova. Besmrtni su i imaju moć nad prirodom. Vilenjaci su mitološka bića koja donose sreću. Povezujemo ih sa srećom i djetelinom s četiri lista. Vjeruje da je vilenjak nastao iz zmaja Hydre jer vilenjake povezujemo sa vodom i srećom, a vilenjaci se rode svaki put kad netko ubere ili pojede dijetelinu s četiri lista. Djetelina je Hydrino jelo jer joj to daje snagu, a kako djetelina napuhuje, Hydra izgleda strašnije. Vilenjaci su rasa koja se uz patuljke najčešće pojavljuje u pričama iz mašte. Oni nisu u srodstvu s vilama, makar bi to mogao zaključiti iz njihovog imena, već je to jedna sasvim druga rasa. Iako žive nekoliko puta duže od nas, kada se usporede s ljudima izgledaju krhko, no to ništa ne znači jer imaju nekoliko posebnih talenata koje ih čine puno jačima od nas. Vilenjaci su u prosjeku nešto niži i lakši od nas, a izgled im se razlikuje od grupe do grupe. Kako i kod nas ima ljudi sa svijetlom kožom, onih sa tamnom, neki imaju kose oči, a neki su plavokosi, tako se razlikuju i vilenjaci. Ono što je svima zajedničko je pomalo blijeda boja kože, što je malo čudno jer vilenjaci puno vremena provode u prirodi. Mršavi su i nisu jaki poput nas, no zato su puno okretniji i brži. Oblače se u odjeću čije im boje omogućavaju brzo skrivanje, pa je tako najčešća boja neka nijansa zelenog, jer vilenjaci najviše vremena provode u prirodi. Vilenjaci su naučili da je vrlo važno razumjeti sva bića s kojim žive, bila ona dobra ili zla, pa su naučili jezike goblina, trolova, orka, gnolova, gnoma i polutana, a naravno, znaju i jezik ljudi uz koje žive. Uvijek pokazuju zanimanje za sve stvari koje će im pomoći u razumijevanju susjeda. Najvažnija stvar u životu jednog vilenjaka je sloboda, pa iako postoje vilenjački gradovi, većina vilenjaka živi u manjim grupama. Te manje grupe imaju svog vođu, a sve te grupe zajedno imaju nekog kralja ili kraljicu kojem su odani do smrti. Njihovi nastambe su dobro skrivene i čuvane, a kako su vilenjaci jako dobri prijatelji sa životinjama one im pomažu u čuvanju, pa ako vidiš nekoliko orlova kako zajedno lete, sigurno je u blizini neka vilenjačka nastamba. Vilenjaci žive nekoliko stotina godina, pa i o svijetu misle potpuno drugačije od nas. Mi ljudi im se činimo kao bića koja uvijek negdje žure, što ih beskrajno čudi. Zbog svog dugog života, vilenjaci vole stvari koje su dugog vijeka poput glazbe i prirode. Zbog toga vole društvo ostalih vilenjaka kako bi mogli razgovarati o stvarima koje vole, no ako se postanu prijatelji s nekim bićem iz druge rase, to prijateljstvo traje vječno. O vilenjacima ti mogu ispričati puno stvari, kao što su vilenjaci ratnici i vilenjaci čarobnjaci, no o tome neki drugi put.

a su vilenjaci i dan danas nevidljivi za sve ljude, osim onih koji imaju posebne sposobnosti. Poznato je i rašireno vjerovanje da gdje god vilenjak prođe ostavlja za sobom trag vilinske prašine. Neki ovaj fenomen objašnjavaju određenim oblikom prirodnog fluorescentnog plina ili neke slične materije koju vilenjaci pokupe prelazeći iz svijeta vila u svijet ljudi. Vilenjaci su poznati po tome što vrlo vješto izrađuju predmete od plemenitih metala. Stoga tijekom rada za zlatu i srebru na njima ostaje trag prašine nastao pri njihovoj obradi. Za razliku od nekih vrsta vila, vilenjaci nemaju krila i ne lete, pa stoga svaki let vilenjaka možemo pripisati magiji ili levitaciji.