Holografski svemir - paralelni svemir

Kvantni fizičari razmatraju teoriju kako su naš svijet i sve u njemu samo slike nalik duhu, projekcija iz razine stvarnosti koja je u toj mjeri izvan naše da je doslovno izvan i prostora i vremena.

Kod holografskog modela najviše uzbuđuje to što je dao smisao širokom spektru pojava (poput telepatije, vidovitosti, psihokineze...) koje su toliko neshvatljive da ih se u pravilu svrstavalo izvan područja znanstvenog razumijevanja. U sklopu holografskog modela paranormalna i mistična iskustva su objašnjiva.

Michael Talbot, autor knjige Holografski svemir, objašnjenje ove teze započeo je ovako:

"U filmu Ratovi zvijezda avantura Lukea Skywalkera započinje kada iz robota R2D2-a izađe zraka svjetlosti i projicira minijaturnu trodimenzionalnu sliku princeze Leije. Luke, skamenjen od čuda, gleda dok skulptura svjetlosti nalik duhu moli nekoga po imenu Obi-wan Kenobi da joj dođe u pomoć.

Slika predstavlja hologram, trodimenzionalni prikaz napravljen pomoću lasera, a tehnološka magija potrebna da se izrade takve slike izvanredna je.

Međutim, ono što još više začuđuje jest činjenica da neki znanstvenici počinju vjerovati kako je i sâm svemir neka vrsta divovskog holograma, sjajno detaljizirana iluzija, ni manje ni više stvarna od slike princeze Leije koja navodi Lukea na njegovu potragu.

Drugim riječima, postoje dokazi koji ukazuju na to da su naš svijet i sve u njemu – od snježnih pahuljica do stabala javora, zvijezda padalica i elektrona u vrtnji – također samo slike nalik duhu, projekcija iz razine stvarnosti koja je u toj mjeri izvan naše da je doslovno izvan i prostora i vremena.

Autori ove teorije, David Bohm i Karl Pribram, do svojih su zaključaka došli neovisno jedan od drugoga, radeći u dva vrlo različita smjera.

Bohm se u holografsku prirodu svijeta uvjerio tek nakon godina nezadovoljstva zbog nemoći standardnih teorija da objasne sve pojave u kvantnoj fizici, dok je Pribrama uvjerio neuspjeh standardnih teorija mozga u objašnjavanju različitih neuropsiholoških zagonetki.

Međutim, nakon što su došli do svojih stajališta, Bohm i Pribram ubrzo su uvidjeli da holografski model objašnjava i brojne druge misterije, uključujući i očiglednu nemogućnost bilo koje teorije, bez obzira koliko opsežne, da na bilo koji način razjasni sve pojave u prirodi; sposobnost pojedinaca koji čuju samo na jedno uho da odrede smjer iz kojega dolazi zvuk; našu sposobnost da prepoznamo lice čovjeka koga nismo vidjeli dugi niz godina, čak i ako se dotična osoba u međuvremenu bitno promijenila."

Za vrijeme dok su Bohm i Pribram razmatrali holografsku teoriju, još je nekoliko istraživača došlo do sličnog zaključka. Evo nekoliko primjera:

Kenneth Ring
1980. godine psiholog Kenneth Ring sa Sveučilišta Connecticut izašao je u javnost s tvrdnjom da bi se iskustva tik do smrti mogla objasniti holografskim modelom.

Ring, predsjednik Međunarodnog udruženja za istraživanja iskustava tik do smrti, smatra da takva iskustva, kao i sama smrt, u stvari nisu ništa drugo od prebacivanja svijesti osobe s jedne razine holograma stvarnosti na drugu.

Stanislav Grof

1985. godine dr. Stanislav Grof - voditelj psihijatrijskih istraživanja u Centru za psihijatrijske studije u Marylandu, i profesor asistent na Medicinskom fakultetu Johns Hopkins - objavio je knjigu u kojoj je iznio zaključak da su postojeći neurofiziološki modeli mozga neprikladni, te da samo holografski model može pružiti objašnjenja za pojave kao što su arhetipska iskustva, susreti s kolektivnim nesvjesnim i druge neobične pojave koje se javljaju u promijenjenim stanjima svijesti.

Fred Alan Wolf
1987. godine na godišnjem susretu Udruženja za proučavanje snova održanom u Washingtonu, fizičar Fred Alan Wolf održao je govor u kojem je ustvrdio da holografski model objašnjava svjesne snove (neobično živi snovi u kojima sanjač shvaća da je budan).

Wolf vjeruje da takvi snovi, u stvari, predstavljaju posjete paralelnim stvarnostima, te da će nam holografski model u konačnici dopustiti razvitak «fizike svijesti» koja će nam omogućiti sveobuhvatnija istraživanja tih razina postojanja na drugim dimenzijama.

F. David Peat

1987. godine dr. F. David Peat, fizičar sa Sveučilišta Queen's u Kanadi, u svojoj knjizi Sinkronicitet most između materije i uma iznio je tezu da se sinkroniciteti (podudaranja koja su toliko neobična i toliko psihološki smislena da se čini kako nisu rezultat pukog slučaja) mogu objasniti holografskim modelom. Peat smatra da su takve podudarnosti u stvari 'pukotine u strukturi stvarnosti' te da su naši misaoni procesi mnogo povezaniji s fizičkim svijetom nego što se dosad mislilo.

Ovo su neke od zanimljivih tvrdnji koje je Michael Talbot istraživao u knjizi Holografski svemir. Sâm holografski model ni u kom slučaju nije prihvaćen od znanstvene većine. Usprkos tome, mislioci koji ga podržavaju, smatraju da bi mogao predstavljati najtočniju sliku stvarnosti koju smo do sada imali.

ELIKSIR ŽIVOTA

CRNO ZLATO

Kome treba skupa nafta?

Potrošnja nafte u SAD je čak 25 odsto čitave svetske proizvodnje. Sjedinjene Države danas uvoze šest od svakih deset barela nafte i dva od svakih deset kubnih metara gasa. Do 2020. SAD će uvoziti osam od svakih deset barela nafte i četiri od svakih deset kubnih metara gasa. Ovo je tvrdnja jednog izveštaja američke vlade. Vodeći naftni trgovci su pod komandom porodica Rotšild, Rokfeler i holandske kraljevske porodica, koje su, takođe, i glavni deoničari američke privatne centralne banke FED. Sa druge strane, mogućnost da Saudijska Arabija izgubi status najvećeg proizvođača nafte u svetu, znači da se gubi kontrola nad podlogom koja američkom dolaru garantuje vrednost. I tu Rusi postaju problem "broj jedan" jer ih prestižu.

Zakon tržišta po kome ponuda i potražnja diktiraju cenu ne važi kada je u pitanju nafta. Iako je u opticaju nekoliko priča o pravim razlozima za njeno poskupljenje, čini se da je samo ono što se u globalnim medijima ne pominje - najbliže istini. Evo tog razloga.

Kada je Tomas Gold, profesor američkog "Kornel univerziteta" početkom devedesetih godina XX veka, objavio svoju knjigu "Duboka vrela biosfera" (The Deep Hot Biosphere), izneo je tezu da je život potekao iz vrele dubine zemljinog plašta (mantle), gde nema ni kiseonika, ni vazduha. Plašt obuhvata dubinu od 2900 kilometara ispod Zemljine kore. U njemu se nalazi "podzemaljska oblast" koja je veće mase od čitave biosfere sa svim živim bićima na površini planete. Gold je smatrao da živi organizmi koji postoje u ovaj "dubokoj vreloj biosferi" nisu ni biljke, ni životinje - već bakterije koje se razmnožavaju baš u vrelini i hrane se ugljovodonikom, odnosno prirodnim gasom i kamenim uljem.
Tako, ovo kameno ulje (petroleum) zapravo nije organskog porekla, već deo "praiskonskog materijala" od koga je i sama Zemlja napravljena pre nekih 4.5 milijardi godina. Petroleum skoro uvek sadrži biološki inertan helijum.
Vodonik i ugljenik pod visokim pritiskom i temperaturom, kakvi su postojali u Zemljinom plaštu prilikom formiranja planete, stvorili su molekule ugljovodonika koji su postepeno bili istiskivani na gore, ka Zemljinoj kori. Ovako potisnuto kameno ulje i gas prolazili su kroz pukotine u sedimentnim stenama da bi se onda u jednom delu, kada su naišli na granit, zadržali tu zarobljeni u podzemnom rezervoaru. To su danas poznata nalazišta sirove nafte.
Ako je ova teza tačna, znači da nafte praktično ima svuda, u svakom dvorištu, ali je samo potrebno kopati mnogo dublje. (Pod uslovom da imate tehnologiju za ovo).
Goldovu teoriju je najžešće osudila grupa ruskih naučnika koji su ga nazvali "običnim plagijatorom". Tomas Gold (umro 2004.) je inače perfektno znao ruski jezik. To mu je pomoglo da još sedamdesetih godina pročita veliki broj naučnih radova ruskih i ukrajnskih naučnika objavljenih i u udarnim ruskim medijima o neorganskom poreklu nafte.
Najbolji materijal bile su beleške o ovim istraživanjima date u oko 200 dokumenata. Jedna takva studija je nazvana: "Uloga metana u formiranju mineralnih goriva", koju je napisao A.D. Bondar još 1967.
Ruski i ukrajnski naučnici su ovu teoriju o neorganskom poreklu nafte razvili odmah nakon Drugog svetskog rata kada su utvrdili da visok pritisak, neophodan za stvaranje nafte, postoji samo duboko u Zemljinom plaštu i da ugljovodonični sadržaji u sedimentnim stenama ne pokazuju dovoljno organskog materijala da bi pokrili ogromne količine kamenog ulja nađenog u poznatim naftnim poljima.
Kada se vremenom iz ovih poznatih rezervoara vadi sirova nafta, pritisak polja se blago smanjuje, pa to omogućava da se nove količine sirove nafte iz ultra-duboke naslage u plaštu ponovo uzdignu i napune postojeće naftno polje.
Ruski naučnici su u svojim radovima o ultra-dubokim bušotininama, kao npr. "White Tiger" u Vijetnamu, dali veoma grubu procenu o brzini dotoka kamenog ulja, 20 do 30 posto manju nego što je brzina eksploatacije nafte na najvećim bušotina na Srednjem Istoku.
To znači da bi reduciranjem brzine vađenja nafte u postojećim saudijskim i iračkim bušotinama za 30 odsto, eksploatacija u ovim nalazištima mogla biti večna, jer bi se gornji sloj u rezervoaru stalno dopunjavao istiskivanjem novih količina iz plašta.
Aleksej Milkov, ruski stručnjak za naftu koji sada radi za BritishPetroleum u Hjustonu, kaže da je o uzroku nastanka nafte mnogo šire diskutovano još u Sovjetskom Savezu. On primećuje da u Americi niko od naučnika uopšte ne sumnja u postanak nafte na način kako je to do sada učeno.
Zapadni mediji, međutim, ostali su uzdržani od javnog publikovanja ovih tvrdnji. Svetska naftna industrija, pod kontrolom moćnih naftnih kartela, doživala bi težak udarac ako bi se otkrilo da nafte praktično ima svuda i da je svaka država koja bi uspela da usavrši tehnologiju dubokog bušenja mogla da dođe u posed jeftine nafte.
Ali, ono što je dobro za narod, predstavlja gubitak za naftnu oligarhiju koja od skupe nafte, ne samo da ima ogroman profit, već su počeli da je tretiraju kao zlato u robno novčanoj razmeni.

Crno zlato

Naime, početkom sedamdesetih godina (tačnije 1973.) SAD su sklopile "gvozdeni" ugovor sa Saudijskom Arabijom, koja je tada bila najveći proizvođač nafte na svetu (oko 25 odsto ukupne svetske proizvodnje). Suština ugovora bila je da nafta na svetskim berzama, koju je prodavao OPEK, može biti kupovana samo za američki dolar i niti za jednu drugu monetu. Tako je američki dolar, umesto zlatne podloge dobio naftnu podlogu, a nafta je postala crno zlato. Niko nije mogao od OPEK-a da kupi naftu ukoliko prethodno nije kupio američke dolare.
SAD su tako od 1973. preko svoje centralne banke FED emitovale dolare (zeleni papir), a čitav svet je grozničavo davao amerikancima svoju robu i sirovine u zamenu za ovaj zeleni papir. Količina emitovanih dolara zavisila je, ne od privredne snage SAD, već od procene bankara kolike su potrebe za naftom zemalja koje su naftu kupovale na obe naftne berze - u Njujorku i Londonu.
Praktično je čitav svet od tada počeo da radi za SAD, a oni su samo emitovali dolare i prodavali ih u zamenu za robu i sirovine.
Ovako profitabilan tip trgovine, zasnovan na uceni, u koji se "najmoćnija sila sveta" ugradila lagodno ubirajući stvarne vrednosti i robu čitavog sveta, za posledicu je imao hiper produkciju dolara. Bankarska gramzivost nema granica, posebno ako se otrgne kontroli.
Da nešto sa emitovanjem dolara nije u redu može se danas videti iz podatka da FED već tri godine ne objavljuje koliko dolara postoji u opticaju.
Privatni bankarski kartel koji kontroliše američku centralnu banku, FED, vodio je decenijama svoju politiku koristeći praktično čitav američki narod kao svoje robove kockajući se pri tome njegovim radom, imovinom i ušteđevinom, na ogromnom ruletu nazvanom svetska berza. Igrali se i sfućkali ogroman novac, stavljajući sve prave vrednosti pod svoju kontrolu, dok su narodu prodavali kredite od zelenog papira. Da bi pravili što veći profit, naterali su Amerikance da prosto gutaju naftu, kao kljukana guska. Svako zrno je donosilo ogroman profit.
Potrošnja nafte u SAD je 25 odsto čitave svetske proizvodnje. SAD danas uvoze šest od svakih deset barela nafte i dva od svakih deset kubnih metara gasa. Do 2020. SAD će uvoziti osam od svakih deset barela nafte i četiri od svakih deset kubnih metara gasa. Ovo je tvrdnja jednog izveštaja američke vlade. Vodeći naftni trgovci su pod komandom porodica Rotšild, Rokfeler i holandske kraljevske porodica, koje su, takođe, i glavni deoničari američke privatne centralne banke FED.
Sa druge strane mogućnost da Saudijska Arabija izgubi status najvećeg proizvođača nafte u svetu, znači da se se gubi kontrola nad podlogom koja američkom dolaru garantuje vrednost. I tu Rusi postaju problem "broj jedan" jer ih prestižu.

Rusi pretekli Saudijsku Arbaiju

Komunistički Sovjetski Savez nije bio isto što i kapitalističke SAD u kojima je korisno samo ono što donosi profit. Ako nema profita, nema naučnog istraživanja, nema novih tehnologija.
Tako su Rusi i bez profita razvili tehnologiju dubokog kopanja nafte još pre trideset godina i uspešno je primenili u Kaspijskom moru, zapadnom Sibiru i u basenu Dnjepar Donets.
Još 1970. Sovjeti su počeli sa kopanjem na poluostrvu Kola. Ultra-duboka bušotina SG-3, je dostigla rekord od 12.270 m. Od tada su ruski naftni giganti, uključujući Yukos, iskopali više od 310 super-bušotina i počeli iz njih da vade naftu.
Pored ovoga ruski naučnici primenili su i tehnologiju kojom se "iscrpljena" nalazišta ponovo aktiviraju.
Naime, istina je da se obim proizvodnje iz svake pojedinačne bušotine smanjuje polako sa godinama eksploatacije. Razlog tome nije iscrpljenost rezervoara, koji se očito stalno puni iz plašta, već začepljenost naftnim blatom. Ovo se mnogo puta pokazalo, jer je na istom nalazištu u neposrednoj blizini rađena nova bušotina i nafta je krenula. Međutim, obrazloženje za novu bušotinu za američke koropracije uvek je isto: "iscrpljenost nalazišta".
I dok Amerikanci odmah kreću u kopanje nove bušotine, kako im se profit od eksploatacije ne bi umanjio, Rusi su pribegli neprofitabilnom procesu čišćenja.
Za to vreme, bušotina nije u eksploataciji, a sam proces čišćenja košta još dodatnih nekoliko milona dolara.
Tako su Rusi za deset neprofitnih godina oživeli hiljade starih nalazišta nafte, dok su Amerikanci grozničavo bušili nove.
Godine 1990. Amerika je trošila šest miliona barela dnevno dok je Rusija trošila 8.4. Danas, Amerikanci konzumiraju devet miliona, dok su Rusi reducirali potrošnju na 3.2 miliona. I naravno, ostali sa punim naftnim poljima.
Ova strategija razvoja ruskih energetičara, išla je na dugi razvojni period ne obazirući se isključivo na profit. Tako je 2003. Rusija pretekla u proizvodnji nafte Saudijsku Arabiju, a ruski Yukos postao vodeći proizvođač nafte u svetu. Rusija je tako sada na putu da postane vodeće svetska sila u proizvodnji i prodaji nafte, dok je zapad u grozničavom nastojanju da otvori što više bušotina iz poznatih izvorišta ubirajući u svakom trenutku profit.
Zato je agent korporativnog biznisa sa Vol Strita Mikail Hodorkovski dobio zadatak da se po svaku cenu dočepa kontrolnog paketa akcija u Yukosu. Hodorkovski je na prevaru to i uspeo, i trebalo je samo da svoj udeo od 13. 5 milijardi dolara proda Amerikancima. Putin ga je u ovome sprečio, strpavši ga u zatvor, zbog neplaćanja poreza. Ovaj paket akcija je samo nekoliko dana pre hapšenja Hodorkovski uspeo da "proda" svom "starom prijatelju" Jakobu Rotšildu. Ostatak Yukosa je preuzeo Rosnjeft, koji sada pokušava da ogromnim zajmom od preko 20 milijardi dolara kod najmoćnijh bankara Vol Strita ojača svoju poziciju i proguta ostatke Yukosa kupujući njegove dugove. Rusija pak planira da Rosnjeft potpuno privatizuje, i da najunosnije poslove u proizvodnji i prodaji nafte poveri državnom Gasporomu.
Naravno, ruski premijer Putin je, dok je bio predsednik, zbog ovoga naišao na žestoke kritike zapadnih "demokrata" zbog "gušenja tržišta i privatne svojine" u Rusiji.
Ovo automatski znači da Saudijska Arabija, koja je glavni garant prodaje nafte isključivo u američkim dolarima, tu poziciju gubi, što za SAD i njenu monetarnu politiku predstavlja katastrofu. Trilioni bezvrednih dolara u tom slučaju biće vraćeni u SAD, a Amerikancima sledi teška inflacija.
Naravno, naftni trgovci i bankarski kartel sa Vol Strita pokušaće sve da svoj biznis izvuku i da se kao novu rezervnu svetsku monetu ponude respektabilni evro koji oni već kontrolišu (jer na politiku ECB ne može da utiče ni jedna država članica EU) pod uslovom da EU bude dovoljno velika i ekonomski jaka da preuzme ulogu nove svetske imperije. Tako su zapravo bankari sa Vol Strita kreatori EU koja će imati preko 500 miliona stanovnika. Što više robova i što jača ekonomija, jača će biti i moneta. Zato i srpska ekonomija mora biti pod kontrolom EU odnosno Vol Strita i zato su potrebne političke marionete koje danas funkcionišu kao "srpska vlada" rasprodajući nacionalnu ekonomiju.

Kao kockari koji su grozničavo ubacivali novac na rulet, oni bi da promene žetone za igru i nastave dalje. Napravljene dugove i loše investicije će platiti američki narod, a američka vojska koja je izuzetno moćna i još upotrebljiva, biće stavljena pod okrilje međunaronog vojnog saveza NATO, kojim takođe upravljaju ljudi sa Vol Strita.
Oligarhija sa Vol Strita mora imati i kontrolu nad najvećim nalazištima nafte i sprečiti svakoga ko pokuša da buši u svom dvorištu, što znači da NATO vojska, mora biti stalno u pripravnosti. Naravno, javnosti će se ova stalna pripravnost pravdati opasnošću od globalnog terorizma. Intervencije NATO vojske će se nazivati mirovnim misijama, a lideri zemalja koji pokušaju da buše u svom dvorištu će biti proglašavani opasnim diktatorima. Darfur je najnovije opasno "dvorište".
Uprkos činjenici da su američke obaveštajne strukture znale za rusko dostignuće sa ultra-dubokim naftnom proizvodnjom još osamdesetih godina, očigledno je da je ovo bio spor i skup način dodavanja u nacionalne naftne rezerve sa ovakvim apetitom za benzinom. Za privatni korporativni biznis, ovo je bilo neprofitabilno i išlo se samo na brzu zaradu.
Sada, kada je potrošačka mašina u SAD potpaljena, i guska naviknuta na kljukanje, potrebe za naftom rastu prebrzo, ali rezerve novca su konačno ispražnjene. Jednostavno, neke zemlje neće više da daju svoju robu za dolare, već traže stvarne vrednosti. Amerika može da bira da prepolovi svoju potrošnju benzina, ili da ga pokrade od nekog drugog nasilno, kao što je to učinjeno sa iračkom naftom. To znači konstantni rat - do kraja. Taj kraj može biti samo uvođenje u rat sa Kinom ili rasplamsavanje ratnog požara na područiju Indokine.
To je politička igra danas. Novac za nove ratove će se izvući podizanjem cene nafte.
Grozničavo je zato nastojanje Vol Strita da se otvori još jedan novi ratni sukob u Iranu, koji planira da otvori sopstvenu naftnu berzu i prodaje naftu Kini i to možda za juan. Takođe, treba sprečiti naftovod u izgradnji koji ide od Irana ka Indiji. Priča o namerama Irana da izgradi nuklearno oružje je, naravno, samo zgodna priča za javnost, kao što je bila i zgodna priča o oružju za masovno uništavanje koje je bilo u posedu Sadama Huseina. Jedino oružje koje je ovaj bivši plaćenik CIA imao bilo je hemijsko i biološko oružije koje su mu Amerikanci prodali za vreme iransko-iračkog rata. A onda se otrgao kontroli i planirao da naftu prodaje za evre favorizujući francuske naftne kompanije. Američke i britanske je najurio. Nova iračka marionetska vlast to sada namerava da ispravi i ponovo favorizuje britanske i američke kompanije.
Rat u Iraku je već premašio cenu od jednog triliona dolara, što će američki građani takođe morati da plate. Sada se vrše pripreme za Iran, ali uz izglede da SAD tu prođu kao u Iraku. Zato su neke azijske zemlje možda mnogo bolje, na primer Kambodža, Vijetnam, Tailand…
Kina i Rusija takođe imaju ambicije da rublju i juan postave kao monetu u trgovini naftom, zato vešto izbegavaju sve provokacije koje bi ih uvele u bilo kakav ratni konflikt sa SAD. Posebno onaj koji bi se vodio na Srednjem Istoku ili možda na Balkanu. Sa kim ratovati? Sa američkim narodom, koji je žrtva iste profiterske družine? Pravi rat koji Rusija i Kina vode u ovom trenutku odvija se u oblasti finansija i lomljenju finansijske mreže Vol Strita i to pomoću jakih državnih investicionih fondova. Kada ova oligarhija sa Vol Strita počne da posrće, Rusija i Kina će dobiti najboljeg saveznika - američke nacionaliste.
Tako rast cene nafte, zapravo pokazuje pad vrednosti dolara i najavljuje dolazak teške krize u SAD.

Kako Amerikancima reći istinu?

Trista miliona građana SAD naviknutih na udoban život i visok standard (glumci i sportisti zarađuju desetine miliona dolara) nimalo nije lako svesti na realni nivo ekonomske moći zemlje. Danas je prezaduženost SAD u svakom pogledu ogromna. Državni dug SAD je danas preko devet i po triliona dolara. Tačnije 10. jula je iznosio 9.502.200.154.758.00. Ukupan dug je preko 40 triliona. Bruto društveni proizvod je jedva preko 13 triliona, a ogroman deo proizvodnje je izmešten na daleki Istok zbog jeftinije radne snage.
Kako Amerikancima, koji su decenijama terani da rade kao robovi i po 12 sati dnevno, reći da proizvod njihovog rada i njihova ušteđevina, njihovi penzioni i zdravstveni fondovi jednostavno više ne postoje? Decenijama bildovani, drogirani, zabavljani seksom i fitnesom zaglupljivani Amerikanci su postali teške žrtve bankarske pohlepe. Destine miliona ljudi bi mogli da pobesne, pri čemu ogroman broj njih poseduje oružije.
Zato je napravljana posebna konstrukcija koja treba da opravda drastično poskupljenje nafte u narednih 20 do 40 godina (u stvari drastičan pad vrednosti dolara ) I tešku recesiju. Sa tim će ići i povećana cena hrane. Priča tako kaže da nafte ima sve manje, da su nalazišta iscrpljena i ratovi za naftu obeležiće ovaj 21 vek. Onda će doći ratovi za vodne resurse, za hranu, problem sa promenom klime itd.
"Tajni dokument" koji potvrđuje iscrpljenost naftnih nalazišta je napravljen pod nazivom "PEAK OIL" (Naftni vrhunac) i prosleđen u Belu kuću gde trenutno sedi baš ekipa iz naftnog biznisa: porodica Buš, potpredsednik Ričard Dik Čejni i Kondoliza Rajs. Zarad profita svojih naftnih kompanija, oni će lako pokrenuti američku vojsku u svaki kutak planete.
"Otkriće" ovog dokumenta pripada izvesnom Majku Rupertu, bivšem agentu CIA, a sada slobodnom novinaru i publicisti. Rupert je odmah nakon terorističkog napada na kule STC u Njujorku i Penntagon (11. septembra 2001.) izneo u svojoj knjizi "Prelažanje Rubikona" svoju fantastično "hrabru" pretpostavku da je ovaj napad aranžirala američika vlada odnosno američki potpredsednik Dik Čejni, kako bi pokrenuo vojne akcije širom sveta, a sve pod izgovorom "borbe protiv terorizma". Majk Rupert tvrdi da je Čejni to učinio nakon što mu je predočen izveštaj "Peak Oil". Potpredsednik Čejni je godinama bio izvršni direktor moćne kompanije Halibartonkoja je najviše i profitirala ratom u Iraku, dobivši i najunosnije građevinske poslove u obnovi Iraka. Obnovu naravno plaćaju američki poreski obveznici, a zarađuju privatne ugovorne kompanije.
Najbolji političari i u Americi su oni koji vole novac i koji bez državne funkcije nisu niko i ništa ili samo loši biznismeni....

ARIZONA ATTORNEY

ISTINA O NAFTI - THE TRUTH ABOUT OIL

ISTINA O NAFTI - THE TRUTH ABOUT OIL

Kada je Tomas Gold profesor američkog Kornel univerziteta objavio svoju knjigu "Duboka vrela biosfera" (The Deep Hot Biosphere) za Amerikance i čitav zapadni svet bila je to još jedna zanimljiva Goldova naučna spekulacija o postanku života na Zemlji. Gold je već bio poznat kada je nakon mnogih osporavanja prihvaćena njegova teorija o postojanju neutronskih zvezda.
Kao izuzetno kontroverzan mislilac bio je predlagač i teorije "o konstantnom periodu" gde je pokušao da negira postojanje vremena u relacijama početka i kraja, čime bi se i postanak Univerzuma tako sagledavao. Ova teorija se, međutim, i dalje odbacuje i umesto nje opšteprihvaćena je teorija o "Velikom prasku".
(Moram priznati da mi se kao laiku uvek više dopadala tvrdnja da je vreme statično, a da materija cirkuliše prelazeći iz jednog oblika u drugi, te da je smrt samo nastavak života u drugačijem režimu prometa materije. Dakle, MI smo prolazni, a vreme je večito isto.

Na žalost, mi smo naš život ne samo prilagodili merenju vremena, već smo kao veoma važnu meru uneli i novac preko koga smo izveli i sve ostale vrednosti u životu. Tako je nastao simulakrum koji je vremenom potpuno obezvredio vrednost našeg biološkog fundamenta. Danas je npr. hrpa limarije u obliku automobila gospodar našeg života svaki put kada dodamo gas da bi smo stigli na vreme. Koliko smo danas robovi ovih izvedenih i lažnih vrednosti, upravo će pojasniti ovaj tekst o nafti).

Gold u navedenoj knjizi piše da je život potekao iz vrele dubine zemljinog plašta (mantle), gde nema ni kiseonika, ni vazduha. Plašt obuhvata dubinu od 2900 kilometara ispod Zemljine kore. U njemu se nalazi "podzemaljska oblast" koja je veće mase od čitave biosfere sa svim živim bićima na površini Planete. Gold smatra da živi organizmi koji postoje u ovaj "dubokoj vreloj biosferi" nisu ni biljke, ni životinje - već bakterije koje se razmnožavaju baš u vrelini i hrane se ugljovodonikom, odnosno prirodnim gasom i kamenim uljem.

Organski materijali koji su pronađeni u ovim ugljovodonicima objašnjavaju se metabolizmom bakterija koje su pronađene i u drugim ekstremnim okruženjima sličnim Zemljinom plaštu. Ovi hipertermofili pronađeni su u hidrotermalnim ispustima i na dnu vulkana, dakle na mestima gde su naučnici ranije verovali da je život nemoguć. Petroleum skoro uvek sadrži biološki inertan helijum.
Prosto rečeno, po ovoj teoriji nafta ne nastaje razlaganjem fosilnih ostataka biljaka i životinja pod visokom temperaturom i pritiskom na područijima gde su bogati fosilni ostaci organskog sveta ostali duboko pod zemljom, a koji su izumrli pre nekoliko miliona godina (kako se i danas uči u školama), već je ona neorganskog(abiotičkog) porekla.

(Ovde je dobro podsetiti se i na teoriju Džejmsa Lavloka o Gei kao "živom organizmu". On tvrdi da Zemlja ima sve homeostatske mehanizme kojima reguliše optimalnu količinu toplote, vlage i kiseonika, te da je samo tako i moguće bilo formiranje svih ostalih živih organizama na planeti. Mi smo tako po Lavloku samo deo velikog Geinog živog organizma).

Poznata nalazišta nafte koja se komercijalno eksploatišu i za koja se veruje da su ograničen priorodni resurs, zapravo su samo skormni rezervoari ugljovodonika koji se nekako "uspentrao" iz dubine Zemljinog plašta i tu ostao zarobljen svega nekoliko kilometara ispod zemlje.

Ako je ova teorija tačna, znači da nafte prakrtično ima svuda, ali je samo potrebno kopati mnogo dublje. (Pod uslovom da imate tehnologiju za ovo tj. da vam onaj ko je ima ustupi).

U nameri da proveri svoju tvrdnju Gold je uspeo da još 1990. ubedi švedsku vladu da istraži ima li nafte na područiju nekih 200 km severozapadno od Stokholma, nazvanom Šiljan Ring. Ovaj granitni region je nastao nakon udara meteora koji se davno zario u Zemljinu koru do dubine oko 40 kilometara i tada je načinjena brazda prečnika 72 km sa mnoštvom pukotina. Kroz njih bi nafta neorganskog porekla mogla da se probije bliže ka zemljinoj površini.

Kako stena nije sedimentna, ona nije mogla da sadrži nikakve fosilne ostatke, pa bi nalaženje nafte značilo da je ona zaista neogranskog porekla.

Istraživači su već našli abiogenični petrolej i metan kako izbijaju iz dubine zemljine utrobe. Sledbenici konvencionalne teorije o nastanku nafte ismejali su ovaj projekat Šveđana.

Nakon tri godine bušenja i potrošenih preko 40 miliona dolara bušotina je doprla do 6.8 kilometara pre nego što se burgija zaglavila. Značajne količine metana nisu nađene. Pobornici teorije o organskom poreklu nafte su likovali.
Ali, Gold je smatrao da je bušenje zaustavljeno pre nego što se došlo do rezervoara koji se nalazi na 7.2 km te da bi druga dublja bušotina bila delotvornija.

Našli su se i investitori za nastavak bušenja. Na novoj bušotini, malo dalje, nakon tri godine na dubini od 6.7 kilometara "obmanuti" švedski kopači bušotine ispumpali su 12 tona naftnog blata iz granitne stene.

Kada je iz nove bušotine, opet malo dalje, duboke samo 2.8 km krenula nafta, kopači su za podmazivanje bušilice koristili samo vodu.

Da li je, međutim, ova nafta nastala ispod sedimentnih stena nekoliko kilometara dalje, pa onda neki putem, prodrla ispod granita ili ne, vodi se i dalje je žestoka naučna rasprava.

Gold je umro 2004.

GOLD PREPISIVAO OD RUSKIH NAUČNIKA !

Ipak ono što najviše kompromituje Goldovu teoriju je osuda ruskih naučnika koji su ga nazvali "običnim plagijatorom". Tomas Gold koji je, kažu, koristio pasoše i Austrije, Švajcarske, Britanije, Amerike i Izraela i dobio diplomu na engleskom Kembridžu iz astronomije, perfektno je znao i ruski jezik. To mu je pomoglo da još sedamdesetih godina pročita veliki broj naučnih radova ruskih i ukrajnskih naučnika objavljenih i u udarnim ruskim medijima o neorganskom poreklu nafte.

Najbolja arhiva za informisanje su bile beleške o ovim istraživanjima date u oko 200 dokumenata. Jedna od studija je: "Uloga metana u formiranju mineralnih goriva", koju je napisao A.D. Bondar još 1967.

Nakon što se upoznao sa ovim naučnim radovima, Gold je počeo to isto da piše na engleskom jeziku i objavljuje u raznim popularnim revijama. Kako ruski nije pupularan jezik na Zapadu, radovi su za njih bili nepoznati. Ali Gold nikada nije naveo originalan izvor tekstova. Dovoljno je bio oprezan i da ova "svoja" razmišljanja ne objavljuje u strogo naučnim časopisima jer bi tu morao da iznese sve reference i brzo bi bio razotkriven u svom plagijatu.

Američki novinar Džon Brigs koga su ruski istraživači mnogo godina pre Goldovih "otkrića" zvali u Švedsku, i gde je upoznat da ideja o neorganskom poreklu nafte potiče još s kraja 18 veka, razotkrio je Goldov plagijat nazvavši ga lažovom.

Ruski i ukrajnski naučnici su ovu teoriji o neorganskom preklu nafte razvili odmah nakon Drugog svetskog rata kada su utvrduili su da visok pritisak neophodan za stvaranje nafte postoji samo duboko u Zemljinom plaštu i da ugljovodonični sadržaji u sedimentnim stenama ne pokazuju dovoljno organskog materijala da bi doveli ogromne količine kamenog ulja nađenog u poznatim naftnim poljima.

Kada se vremenom iz ovih poznatih rezervoara vadi sirova nafta, pritisak polja se blago smanjuje, pa to omogućava da se nove količine sirove nafte iz ultra- duboke naslage u plaštu ponovo uzdignu i napune postojeće naftno polje.

Ruski naučnici su u svojim radovima o ultra-dubokim bušotininama kao npr. White Tiger u Vijetnamu označili veoma grubim procenama u brzini dotoka kamenog ulja, kao 20 do 30 % manju nego što je brzina eksploatacije nafte na najvećim bušotina na Srednjem Istoku.

To znači da reduciranjem brzine vađenja nafte u postojećim saudijskim i iračkim bušotinama za 30%, eksploatacija u ovim nalazištima bi mogla biti večna, jer bi se gornji sloj u rezervoaru stalno dopunjavao istiskivanjem novih količina iz plašta.

za više informacije idite na:

www.ivonazivkovic.net/istina%20o%20nafti.htm

Specijalna Teorija Relativnosti - Nije Tocna

Poštovane dame i gospodo,

Većina ljudi kada vidi ovaj naslov, cinički se nasmije i neće dalje ni da čita o ovoj temi, jer “pošto čitav svijet zna da je Einstein bio i biće najinteligentniji čovjek na svijetu”, i sada dođe neko poput mene i tvrdi suprotno. Ja se već 10 godina borim za to da što više ljudi sazna za stalno postojanje kritike Teorije relativnosti i to već od 1908 godine. Uspio sam mnoge da uvjerim u ovo sto pišem, a prije dvije godine profesor fizike u Mostaru (Trešnjo) pred 50 učenika, nakon što je držao predavanje o Einsteinovoj teoriji kaže, da je pročitao moju knjigu “Einsteinova teorija relativnosti – 100 godina laži” i da sada misli da je ta teorija potpuno pogrešna.

Radi se o činjenici da je Max Plank kao najveći naučni autoritet u Njemačkoj, ovu teoriju bez ikakvih daljnih provjera i diskusija o njoj „na silu“ uveo u škole i fakultete, a od 1922. god. na naučnom kongresu u Leipzigu zabranjuje kritičarima da uopće dođu do riječi. Ti kritičari (Prof. Lehnard, Prof. Gehrcke, Prof. Stjepan Mohorovičić itd, itd.) protestiraju pred kongresnom dvoranom dijeleći posjetiocima letke u kojima se žale na takvo diktatorsko ponašanje u nauci od strane Max Planka. Od tada se u prvom redu Plank, Max von Laue, Born brinu za to da kritičari Teorije relativnosti ne dospiju na fakultete; da novine ne objavljuju kritične članke i da izdavačke kuće ne štampaju kritička dijela.

Da se u Specijalnoj teoriji relativnosti ne radi ni o kakvoj naučnoj teoriji, nego o fantaziji, znali su i u Švedskoj 1921. kada Einsteinu za Teoriju relativnosti nisu dodijelili nobelovu nagradu nego za njegove radove u objašnjenju fotoelektričnog efekta.

O čemu se u stvari radi u Specijalnoj teoriji relativnosti vidjet ćemo u slijedećim primjerima.

1. Einstein uvodi apsolutno konstantnu brzinu svijetlosti, dok su spram nje dužina i vrijeme relativni. To nas dalje vodi do zaključaka koji se protive međusobno. U nauci tj. fizici, postoje temeljne veličine, tj. dužina (d) i vrijeme (t). Koristeći ove dvije konstantne veličine mi izračunamo i znamo da je brzina svjetlosti c = d/t, c. 300000km/sec. Ako sad ove temeljne veličine pri kretanju ne ostaju konstantne, kako onda možemo uopće izračunati brzinu svijetlosti? Einstein kaže da se prilikom ravnomjernog kretanja dužine skraćuju, a vrijeme dilatira ( produžuje ) (http://hr.wikipedia.org/wiki/Vremenska_dilatacija). Pošto se čitav svemir i u njemu zemlja nalaze u kretanju, onda je po Einsteinu nemoguće uopće imati jednu konstantnu jedinicu dužine i vremena, iz čega dalje slijedi da je nemoguće izračunati brzinu svijetlosti.

2. Po Teoriji relativnosti pri velikim brzinama vrijeme dilatira tako da pri dosegu brzine svijetlosti to vrijeme više ne prolazi, a dužina se skrati na veličinu točke. Ako imamo jednu galaksiju koja je od nas udaljena 2 milijarde svjetlosnih godina, onda će svijetlosti trebati 2 milijarde godina da dođe do nas. Pošto za svijetlost vrijeme ne prolazi onda slijedi da će u jednom vremenskom momentu ta svijetlosnai zraka biti u svakoj točki istovremeno na tom svom putu od 2 milijarde godina, a čitav taj put bi bio u jednoj točki!!! Da ova glupost nije u nauci - bila bi smješna.

3. Kada teorijski fizičari objašnjavaju Specijalnu teoriju relativnosti kažu slijedeće:“Pošto je rezultat Michelson-Morley eksperimenta 1887. bio 0 (NULA), jedini zaključak je morao biti da je brzina svijetlosti apsolutno konstantna.“ Međutim rezultat tog eksperimenta nije bio 0 (NULA) nego je postojala interferencija 2 svjetlosne zrake kojima je mjerena brzina zemlje oko sunca i to od 5-8km/sec. a ne 0km/sec. Rezultat eksperimenta je bio negativan, a ne 0 (NULA), što je ogromna razlika jer se zbog ovog rezultata ne može izvesti zaključak o apsolutno konstantnoj brzini svijetlosti.

4. Da bi objasnio negativan rezultat M.M. eksperimenta engleski fizičar FitzGerald 1897. predlaže da se „rukav“ MM aparata koji se kreće u pravcu kretanja zemlje oko sunca nešto skrati zbog pritiska etera ili eterskog vjetra. 1905. Einstein uvodi to skraćivanje dužina pri kretanju u Teoriji relativnosti, a istovremeno izbacuje eter iz nauke!!!???

5. U nauci za svaku posljedicu mora postojati i neki uzrok. Ovdje smo vidjeli da se u nauku uvodi teorija o skraćivanju dužine u pravcu kretanja za koju ne postoji nikakav uzrok. Tako isto Einstein ne navodi ni uzrok za dilataciju vremena!!!

6. Paradoks braća bliznaci relativisti objašnjavaju na slijedeći način:“Kada jedan brat putuje raketom velikom brzinom, onda vrijeme kod njega prolazi sporije nego na Zemlji i kada se vrati nakon npr. 1 godine, na zemlji će već proći npr. 30 godina“. Međutim, Einstein uvodi u teoriju takozvani „princip relativiteta“ u kojem se može tvrditi da brat u raketi miruje, a onaj na Zemlji se skupa sa zemljom velikom brzinom udaljava od rakete, tako da bi sada brat na zemlji morao biti mlađi!? Pošto su ovu nelogičnost relativisti i sami uočili, tako oni pokušavaju nekim drugim glupostima ispraviti ono što se ispraviti ne može, pa kažu da će u stvari oba brata vidjeti da kod svakog od njih vrijeme prolazi sporije ali u momentu kada brat u raketi pri povratku prema Zemlji počne ubrzavati, tada će kod njega vrijeme sporije prolaziti, tako da će ipak on pri povratku na Zemlju biti mlađi. Stvarno je za nevjerovati koliko se ulaže kriminalne energije da bi se gluposti koje je Einstein uz pomoć Max Planka servirao svijetu, barem koliko toliko učinile ukusnim za vjerne potrošače. Međutim, u Specijalnoj teoriji relativnosti se radi samo o RAVNOMJERNOM KRETANJU. Kako to sada da u teoriju trpaju ubrzano kretanje? Ako se pri povratku prema Zemlji, pri ubrzanju, vrijeme produžuje, onda je logično, da se to vrijeme pri kočenju rakete moralo skraćivati, tako da pri povratku na Zemlju bude isto.

7. Ako pitamo jednog filozofa za definiciju vremena i da li je uopće moguće da se to nešto što mi zovemo vrijeme produžuje i skraćuje, odgovor će biti, da ne može, jer vrijeme nije neka stvar nego naš subjektivni osjećaj kretanja materije, tj. rotacije Zemlje oko svoje osi i oko Sunca. Da za braću bliznace, po Einsteinu, vrijeme različitom brzinom prolazi, značilo bi da njih dvojica moraju mjeriti potpuno različit broj Zemljinih oscilacija ako osi i oko Sunca.

8. O kakvoj se teoriji radi govori i činjenica da danas postoje dvije vrste relativista koji se ne mogu dogovoriti, da li su efekti skraćivanja dužina i dilatacije vremena stvarni ili se samo pričinjavaju? (Da nešto što se pričinjava može biti dio nauke je više nego žalosno.) Tako se institut fizike u Potsdamu izjasnio da se ne radi o stvarnim efektima. Ako se ne radi o stvarnim efektima, čemu onda uopće služi ta teorija? Pošto je i sam primjetio te nelogičnosti u teoriji, tako i sam Einstein nekada govori da su to stvarni efekti „ tj. činjenice koje nam nameće naše svakodnevno iskustvo“ (1911. Zürich), nekada koristi slijedeće riječi; „dužine nam se pričinjavaju kraće“. On se nikada do kraja života nije izjasnio o tome.

9. Zakrivljeni prostor oko masivnih tijela u općoj teoriji relativnosti je još jedan Einsteinov biser kojeg je “potvrdio” Sir. Eddington u njegovoj ekspediciji u Africi. On je slikao zvijezde prilikom pomrčine Sunca i upoređivao ih sa drugim slikama tog dijela neba i navodno dokazao da se njihova svjetlost zakrivljuje kada prolazi pokraj Sunca. Ta svjetlost mora proći kroz sunčevu atmosferu, koja je 3 do 5 miliona kilometara velika i pri tome se mijenja njen pravac kretanja. Na njegovim fotografijama su zvijezde bile pomaknute na sve strane, tj. i prema Suncu, i od Sunca i paralelno sa Suncem, tako da je i najveći relativist današnjice Steven Hawking rekao da se iz tih fotografija ne može izvesti zaključak kakav je Sir Eddington izveo. Sir Eddington je i prije njegove ekspedicije znao da bi pozitivan rezultat bio jedna svjetska senzacija i zato je rezultat i bio pozitivan. O kakvom se prevarantu radi govori i njegov odgovor na pitanje novinara, da li je istina da samo 3 čovjeka na Zemlji razumiju Teoriju relativnosti? Na to on odgovara: ”Razumije Einstein, razumijem ja, a tko je treći?”

Svatko tko ovo pročita će vidjeti da je ovo što pišem logično i zato otvoreno tražim od fizičara-relativista da se izjasne o ovim problemima i činjenicama koje negiraju Teoriju relativnosti. Naravno da bi se oni rađe bavili mojom osobnošću, nazvali me antisemitom ili nekim tko nije razumio o čemu se u Teoriji relativnosti radi, samo radi toga da bi spriječili diskusiju o ovim nelogičnostima u teoriji.

Tako relativisti sugeriraju ljudima da se ta teorija ne može razumjeti zdravom ljudskom pameti, a koju pamet treba koristiti - oni ne kažu. Tako se isto u javnim medijima neće čuti da postoji ikakva kritika i to već od 1908. god. Od 1922. zahvaljujući Max Planku se profesorima na fakultetu zabranjuje da uopće spominju tu kritiku. Plank i relativisti utiču na medije da ništa ne pišu o toj kritici, o čemu se naučnici već od 1931. žale, (vidi 100 autora protiv Einsteina).

Herbert Dingle, najveći relativist i predsjednik društva astronoma u Velikoj Britaniji je u Encikopledija Britanica napisao tekst o Einsteinovoj teoriji relativnosti. Baš zbog Paradoksa braće bliznaci on počinje u tu teoriju sumnjati i onda postaje protivnik. Kada je počeo pisati kritičke tekstove o teoriji relativnosti, novine prestaju objavljivati njegove članke. Tako on završava na nekoj vrsti suda gdje se odlučuje o njegovoj daljnjoj sudbini i bio je skinut sa njegove funkcije!? Relativisti na tom sudu kažu da se bez Einsteinove teorije ne može računati kretanje elementarnih čestica u akceleratorima, i da se masa čestica povećava onako kako je to Einstein predvidio. Formule koje se koriste u računanju kretanja el. čestica nisu ništa drugo nego Bradlyjeve formule kojima je on u 18. stoljeću izračunao brzinu svijetlosti, jer pri povećanju brzine kretanja elementarnih čestica ne raste masa nego se smanjuje količina primljene energije od strane magneta, jer se ta energija prenosi brzinom svijetlosti…

Kada uzmemo sve ovo u obzir sa koliko se kriminalne energije sakriva i pokušava sakriti postojanje kritike Teorije relativnosti, onda ja mogu biti i prezadovoljan sa održanom prezentacijom moje knjige u Mostaru prije 2 godine, iako se ta knjiga sada može u samo 2-3 knjizare u Bosni naći.

Mnogo pozdrava!

Jelovac Seadin

Gelsenkirchen - Njemačka

izvor:

http://www.val.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=942:einsteinova-specijalna-teorija-relativnosti-svinjska-gripa-stara-105-godina&catid=22:clanci

IMA LI ZEMLJA MAGNETSKE POLOVE?

TEKST PREUZET SA INXEKSOVA FORUMA

------------------------------------------------------------------------
Ako i dalje želim ostati vjeran svojoj " NOVOJ TEORIJI", koja tumači i podržava savršeni sklad gibanja nebeskih tijela u svemiru; - Dužan sam detaljno pojasniti moje negiranje magnetnih polova na planetima Sunčeva sustava. Znanstvenici raspolažu sa zanimljivim podatcima o magnetnim polovima pojedinih planeta, ali isto tako; - ti se podatci suprotstavljaju logičnim zaključivanjima i tumačenjima pojave tog fenomena uopće.

Kako je moguće da planeta Venera nema magnetne polove dok ih naša Zemlja ima?
Kako je moguće da ti isti polovi privlače samo magnetnu iglu dok na ostale metale uopće ne djeluju?
Kako je moguće razumjeti da privlačna sila tih polova nije veća ako se krećemo bliže jednom od polova?
Ne samo to! - Naprotiv, mjerenja su pokazala da je ta sila sve manja ako se primičemo samom polu!

Snaga magnetne sile sjevernog pola - na našem području - toliko je izračena i jaka da bi bilo logično zaključiti kako stanovnici skandinavskih zemalja moraju u kući sve igle držati zavezane; - kako im nebi pobjegle na sjeverni pol.

Evo kako ja tumačim fenomen ponašanja magnetne igle koja uvijek nastoji da se usmjeri prema polovima naše planete:

Ja tvrdim da samo one planete koje imaju dovoljno brzu rotaciju oko svoje osi bilježe fenomen magnetne igle.
Uzimam za primjer naše Zemlje i s njom usporedjivam ostale planete kako bi utvrdio pravo ponašanje magnetne igle na njima.

Prije svega, spomenuti ću nekoliko primjera koji uzrokuju promjenu u gibanju pojedinih tijela na Zemlji, a iste promjene su nastale isključivo zbog brze rotacije Zemlje oko svoje osi.

1. - Meteorolozi su još davno ustanovili da ciklonalni oblaci koji se kreću od Ekvatora prema sjeveru moraju skretati u desno, prema istoku, iz razloga što svojim kretanjem stalno prelaze iz veće zemljine rotacione brzine u područje manje rotacione brzine.
Koliko će ta snaga inercije biti izražena; - ovisit će o masi ciklone i njenoj brzini kretanja prema sjeveru.

2. - Poznato je da sve rijeke koje teku od sjevera prema Ekvatoru podadiru svoju desnu obalu upravo iz istog razloga:
Naime, vodena masa koja se kreće kroz svoje korito - iz trena u tren - stalno mijenja područje zemljine rotacione brzine u odnosu na pojedine točke svoga korita, i zato; sama inercija vodenu masu skreće u desno. U ovome slučaju pojedine točke korita kreću se brže od svoje vodene mase.

Evo sličan primjer:

Zamislimo jednu cijev koja je duga od jadranske obale, preko cijele Hrvatske, pa sve do Slavonije na sjeveru. Omogućimo joj da lebdi iznad površine zemlje - bez ikakvog otpora zraka. Cijev smo postavili sjever - jug i svaka točka na njoj ima različitu brzinu rotiranja oko zemljine osi. Dole, na jugu cijevi, postavimo u nju jednu kuglu ili više njih, koje su već spremne da ih pokrenemo nekom neodređenom brzinom.

Što će se dogoditi?

Kugle na svom putu prema sjeveru ponašati će se isto onako kako se ponašala ciklona i ona rijeka u svome koritu. Dakle, sama masa tih kugli nastojati će pomjeriti cijev u desno što će joj i uspjeti jer smo cijevi prethodno eliminirali svaki otpor.
Pokušajmo sada tim istim kuglama, kroz tu istu cijev, povećavati brzinu kretanja i s razmjerno brzini kretanja smanjivati ćemo im masu. Logično je zaključiti da će brzina nadomještati masu, ili obrnuto, i da ćemo na kraju dobiti isti učinak, ako ne; - onda će mo dobiti približno isti rezultat što će nam opet biti sasvim dovoljno.

Nastavit ćemo tim kuglama smanjivati masu do same krajnosti, isto tako ćemo im povećavati brzinu kretanja do brzine silnica u magnetnoj igli:

Evo, na kraju smo dobili veliku magnetnu iglu, koju možemo smanjiti do te mjere kako bi stala u običan kompas. Ovo dokazuje da magnetni polovi uopće ne postoje; - već je sila skretanja magnetne igle posljedica rotacije Zemlje oko svoje osi!
-------------------------------------------------------------------------------

Ovaj uvodni tekst u raspravu ima smisla, ali i nedostataka. Neobično je to da jedan kraj magnetske igle uvijek pokazuje sjever, a drugi jug, bez obzira na to da li se nalazimo na sjevernoj ili južnoj zemljinoj polutci.

Mene više zabrinjava podatak koji sam pročitao u udžbeniku iz tehničkog odgoja, tamo negdje u dalekim 80 godinama prošlog stoljeća ( ne baš tako davno).

Riječ je o tome da magnet odnosno permanentni magnet u svemiru gubi magnetaka svojstva.
Da li ja "slučajno" nisam više naletio na taj podatak, ili je taj podatak netočan , više nisam siguran.
Ali moram napomenuti da sam završio elektrotehničku školu i elektrotehnički fakultet u Splitu, te smo se dosta bavili magnetizmom i elektromagnetizmom.

Po ovoj teoriji, permanentni magnet se van zemljinog "magnetskog" polja pretvara u "studen kamen" bez ikakvih magnetskih svojstava. Za razliku od njega, elektromagnet u svemiru zadržava normalno svoja magnetska svojstva.


Mjerenjem zakretnog moments igle (npr. kompasa) možemo zaključiti da je magnetsko polje zemlje prilično slabašno (tok).

Kako onda objasniti neodimijeve magnete koji su u svemiru nemoćni , a na površini zemlje podivljaju, te posjeduju ogromnu magnetsku energiju ( tok magnetskog polja odnosno gustoću silnica)?

Znači magnetsko polje permanentnog magneta i elektromagneta ipak nisu ista polja iako djeluju jedno na drugo.

Misterij nestanaka ljudi i susreta s duhovima PARALELNE DIMENZIJE

Ruski znanstvenici vjeruju kako su za susrete s duhovima i tajanstvene nestanke ljudi kriva vrata koja vode u paralelni svijet. Ta vrata se otvaraju na različitim mjestima, uglavnom spontano, dok su na nekim mjestima stalno otvorena i služe kao portali u paralelni svijet. Živimo u trodimenzionalnom svijetu gdje se sve mjeri visinom, širinom i duljinom, no znanstvenici vjeruju da ima više dimenzija, što potvrđuje i teorija struna u modernoj fizici.

Dr. fizike Aleksej Basiljevič vjeruje kako postoji i do 26 dimenzija koje ne možemo vidjeti, a dosad ih nismo mogli potvrditi ni kroz brojne eksperimente. Te dimenzije zapravo vode u paralelni svijet, koji ponekad otvara svoja vrata i nastaju pojave koje ne možemo objasniti zdravom logikom.

Vjeruje se da su to mjesta odakle dolaze NLO-i, duhovi, vilenjaci i ostala jednako čudna i neobjašnjiva stvorenja. U trenutku kad se vrata otvore, tvrde ruski znanstvenici, moguće je otići u taj svijet, što bi moglo objasniti nestanak tisuća ljudi širom svijeta kojima se odjednom izgubio svaki trag.

Kako piše ruska Pravda, postoji velik broj svjedoka koji tvrde da su otputovali u drugi, paralelni svijet. NLO istraživačica Tatjana Faminskaja tvrdi kako je dvaput doživjela teleportaciju u jednoj od zona u blizini Moskve koja bi lako mogla služiti kao portal u paralelni svijet. Kaže da nije osjetila sam proces teleportacije, nego da bi se odjednom našla u drugom okruženju. Ona vjeruje da je teleportacija moguća zbog pukotina u Zemljinoj kori koje realnost čine nestabilnom.

Sličnu priču ispričala je Lidia Nikolajeva koja je berući gljive u šumi osjetila laganu bol u srcu da bi se odjednom našla u napuštenoj crkvi udaljenoj pet kilometara od mjesta u kojem se prvotno nalazila.

Vrata u paralelni svijet može otvoriti i udar groma oslobađanjem velikih količina energije. Irina Tsareva, koja proučava neobične pojave u prirodi, to je potvrdila i primjerom. Dok su trojica prijatelja odlazila u ribolov u blizini St. Petersburga, njihov automobil pogodila je munja. Automobil je odletio u jarak i udario u stablo, a prijatelji su primijetili seosku kuću pokraj ceste koju prije nisu vidjeli. U kući je živjela starica koja ih je pozvala k sebi i dala im večeru. Preko noći su spavali na podu, a kad su se ujutro probudili ležali su na travi. Pogađate, nikakva kuća nije bila u blizini, a slupani automobil nalazio se ispod stabla.

"Puno je primjera kad ljudi susreću nevidljive prepreke koje djeluju poput nevidljivih zidova. U stara vremena takva su se mjesta zvala vražje rupe. U Rusiji ih se može naći pored grada Tule na obali rijeke Upe. Ljudi kažu da su na tim mjestima osjećali kako zrak postaje gušći, a oni koji su jednom ušli nikada se nisu vratili", kaže Vadim Čebrov iz znanstvenog društva Cosmopoisk.

Iako većina tih priča zvuči neuvjerljivo, činjenica je da znanstvenici rade na tome da teleportacija postane stvarnost. Konstantin Lešan, urednik ruskog znanstvenog časopisa, nimalo ne sumnja kako će taj proces biti koristan.

"Teleportacija ima najveću moguću brzinu i ona će promijeniti naš planet. Teleportaciji nije potrebna nafta, pa će se broj automobila, aviona i vlakova značajno smanjiti, a planet će biti zeleniji. Što je više znanstvenika uključeno u taj projekt, veće su šanse da stvorimo uređaj za teleportaciju", optimističan je Lešan.

NASA pronašla vodu na Mjesecu!

Američka svemirska agencija NASA-a objavila je u petak da je pronašla 'znatnu količinu vode na Mjesecu' nakon udara sonde LCROSS u početku listopada.

Doug Cooke, pomoćnik ravnatelja Uprave za misiju Nasinih istraživačkih sustava, procijenio je da ima oko 90 litara vode u mjesečevu krateru u koji je sonda LCROSS udarila 9. listopada, priopćila je NASA.

Udar Nasine rakete mjesečevom sondom u krater Cabeus praćen je iz satelita LCROSS, mjesečeva istraživačkog orbitera, svemirskog teleskopa Hubblea i triju satelita u Zemljinoj orbiti te s teleskopa na zapadu SAD-a i na Havajima.

Udar u krater Cabeus nije rezultirao eksplozijom koja bi bila odmah vidljiva, no NASA je dobila mnoštvo podataka od toga pokusa, prenosi net.hr.